Samo nekoliko mjeseci nakon posljednjeg zagrebačkog nastupa, indie rock petorka The National najavljena je kao headliner prvog izdanja Terraneo festivala. Tom prigodom dobili smo priliku ponovno popričati s njima…
Neposredno prije svog festivalskog nastupa pred nas su zasjeli Matt Berninger i Scott Devendorf; pričljivi, odlično raspoloženi i – nimalo tužni.
Tri puta ste nastupili u Zagrebu, a sada ste po prvi put i u Šibeniku – na prvom zagrebačkom nastupu svirali ste pred 60-ak ljudi, a danas ste headlineri festivala…
Matt: Imali smo sreće što smo upoznali ljude kao što je Mate (Škugor, op.a.), koji nas je i doveo tada u Zagreb. Nekolicina takvih ljudi pružila nam je potporu od samog početka djelovanja benda i jako smo sretni što postoje takvi strastveni ljubitelji glazbe koji su ponekad spremni riskirati i koji su doprinijeli našem uspjehu.
Nikada nismo bili medijski eksponiran bend i većina naših fanova saznala je za nas preko svojih prijatelja ili drugih fanova. Tako nešto se vjerojatno ne bi dogodilo u prošlosti, jer nam je u svemu pomogao Internet. Ljudi danas vole putem Interneta širiti svoje stavove i mišljenja, a zahvaljujući tome smo i mi profitirali. Sumnjam da bismo uspjeli da smo bili bend u 80-ima ili čak možda i u 90-ima…
Mnogi vas smatraju jednim od najznačajnijih indie-rock bendova posljednjeg desetljeća. Što za vas predstavlja indie-rock?
Matt: Za mene je indie-rock uvijek bio rock koji ne možeš čuti na mainstream radio-stanicama, no s druge strane to nikako ne može biti definicija, jer primjerice Arcade Fire su nedavno osvojili Grammy nagradu… Postoji mnogo nezavisnih bendova koji nemaju diskografsku potporu, ali svojom dobrom glazbom mogu pronaći svoju publiku. Mislim da se danas ipak u glazbenoj industriji može zamijetiti porast demokracije, zahvaljujući manjim nezavisnim diskografskim kućama.
Što očekujete od vašeg nastupa?
Scott: Nastojimo ne imati nikakva očekivanja (smijeh).
Matt: Nastupi su nam gotovo uvijek bolji nego što smo očekivali, ali svaki put kada očekujemo puno od nastupa, ispadne da bismo ipak ljestvicu očekivanja trebali spustiti malo niže… (smijeh).
Vaš zadnji nastup u Zagrebu bio je vrlo poseban i publika je bila vrlo glasna…
Scott: Zapravo je tako bilo na posljednja dva koncerta u Zagrebu, bilo je jako glasno i u jednom trenu pomalo teško svirati. Osjećali smo ae kao da smo Bon Jovi… (smijeh).
Matt: Svaka publika reagira drukčije, a hrvatska publika jedna je od najglasnijih. Tako glasnu publiku smo sreli još samo u Irskoj…
I Hrvati i Irci imaju nešto zajedničko – vole pivo…
Scott: Znači to je to, zapravo to pivo progovara (smijeh).
Puno vremena provodite na turneji – nedostaju li vam svakodnevne aktivnosti i ‘normalan’ život?
Matt: Imamo priliku putovati svijetom i svirati rock pjesme – mislim da ne postoji bolji posao na svijetu. Istovremeno, zbog turneja nemamo priliku mnogo vremena provoditi kod kuće sa svojim obiteljima… Morali smo naučiti kako balansirati između toga – nastojimo biti pametan bend i ne pretvoriti se u glazbenike koji čitavu godinu provedu na turneji.
Vašu glazbu često opisuju kao ‘najslađom tugom’…
Scott: Mislim da je to lijepo rečeno, iako mi osobno našu glazbu ne doživljavamo pretjerano tužnom…
Matt: Stalno nam govore da smo najtužniji bend, ali to nije nešto što pokušavamo biti. Zaista nismo tužni (smijeh). Volimo melankoliju tužnih ljubavnih pjesama, ali ipak smatramo da u našim pjesmama postoji i doza šašavosti, a ne samo emocionalne propasti…
Scott: …spoj humora i očaja, u jednakom omjeru (smijeh).
Matt: Nastojimo biti ono što jesmo i rijeko kada pričamo o tome kako bi trebale zvučati naše pjesme…Iako, kada smo krenuli snimati “High Violet“, pričali smo kako bismo mogli za promjenu snimiti zabavan i sretan album, no kada smo napisali pjesme, nije ispalo tako (smijeh). Ne želimo forsirati i biti ono što nismo…
Kada biste mogli obojiti svoju glazbu, koju boju biste odabrali?
Scott: Rekao bih bijela.
Matt: Jednom su me već to pitali i mnogi očekuju da ću reći siva ili možda tamno siva, ali neću (smijeh)…Blijedo žuta… ili možda sablasno bijela… s malo krvi (smijeh).
