The National “Laugh Track”: iznenadno, odraslo, dobro

The National se je ove godine vratio na velika vrata. Nakon velike kreativne blokade u vrijeme pandemije koronavirusa i okretanju drugim projektima, bend je ove godine objavio dva studijska albuma. Dok je „First Two Pages of Frankenstein“ bio smisleno najavljen kao novi album benda, njihov deseti i najnoviji studijski album, „Laugh Track“, došao je iz apsolutno ničega. Bio je to album najavljen samo nekoliko dana pred objavom.

Dobro, nije se radilo o apsolutno najnovijoj praksi ikada što se samog albuma tiče. Na kraju krajeva, Radiohead je to napravio 16 godina prije s „In Rainbows“. Ipak, lijepo je. Većina će se u ovom paragrafu složiti da je tekuću godinu ipak bolje završiti s dva albuma The Nationala nego samo jednim. Ali ipak, recenzija se mora vezati uz nekakav kritički osvrt. Između albuma danas obično prolazi godina-dvije, turneja, refleksija, možda naprasna obavijest o odlasku iz benda. Ili odlazak drugim projektima. Naravno, „Laugh Track“ postavlja vječno pitanje o kvaliteti albuma, i je li taj uopće potreban ove godine. Odnosno, jesu li indie maze ove godine rekle sve prvim albumom, ili ima smisla u „Laugh Track“.

Nitko sretniji od mene će uskliknuti – ima smisla. The National svoju nit melankolije, ambijentalne topline uz gitare i ritam mašine nije izgubio ni na „Laugh Track“. Dok pjesmu započinje nešto usporeniji „Alphabet City“, „Deep End (Paul’s in Pieces)“ s neumoljivo toplim gitarama vraća bend u raskošan indie po kojem je The National znan i voljen.

Ne može se ne primijetiti aura odraslosti koja prolazi kroz album. Možda ne one odraslosti gdje se odraste i jednostavno odraslo prođe preko nemilih događaja, već one „A što bi bilo?“ odraslosti. Tako na „Space Invaderu“ Matt Berninger, u mumble indie modi propitkuje sam sebe što bi se dogodilo ako bi se dogodio niz događaja vezan uz misterioznu ljubav. Taj rast The Nationala, koliko je dobrodošao i koliko je lijepo vidjeti takve događaje, toliko je i zamoran na dijelovima albuma. Ta rakošnost, smisleni i lijepi aranžmani u C-duru/a-molu na drugoj polovici albuma postaju dosadni i Bogu i narodu. „Coat on a Hook“, recimo, ne ističe se po apsolutno ničemu. Isto tako i „Tour Manager“, koja više zvuči kao podloga za kakvu dobru reklamu za voćne jogurte, nego li kao nešto čime bi nas razmazio The National.

Popis glazbenika koji su došli reći „bok“ na album također je nezavidan. I dogodit će se možda da će netko prvo vidjeti imena i misliti si kako će se sad dogoditi nešto najbolje od izuma kotača negdje nekad u Mezopotamiji. „Laugh Track“ možda nije toliko revolucionaran po tom pitanju. „Weird Goodbyes“ sasvim je solidna suradnja The National s pionirom post-prekinuo-sam-s-curom indieja, Bon Iverom. Unatoč tome, ne može se ne opaziti koliko uvod iduće pjesme na albumu, „Turn off the House“ zvuči kao nešto s Bon Iverovog albuma, također imenovanog „Bon Iver“.

Također, na albumu su sudjelovale i Phoebe Bridgers („Weird Goodbyes“) i Roseanne Cash (“Crumble”), country glazbenica i najstarija kći Johnnyja Casha. I Bridgers i Cash daju prilično lijep obol pjesmama u kojima se javljaju. I Bridgers je super, ali melankolične pripjeve Cash potrebno je posebno istaknuti. Međutim, njima nisam naročito iznenađen – ipak je Cash u 1980-ima izdala prepoznatljivo tužne bangere („The Way We Make a Broken Heart“, „Blue Moon with Heartache“).

„Laugh Track“ album je koji se voli. Ne, ne radi se o novom „Boxeru“ ili „High Violetu“, albumu koji će promijeniti način na koji smo do sad gledali indie. No, to se više ni ne očekuje. The National i dalje raste kao bend, pozdravlja dijelove života u kojima je mogao komotno živjeti. Okreće se prema nekim drugim, nesigurnijim horizontima. Upravo ti horizonti dekorirani su frazom „Laugh Track“, odnosno usiljenim smijehom na sitcomovima koji u biti čini iste barem prolazno smiješnima. Sjeti se čovjek ovog eksperimenta, objavljenog na YouTubeu prije kakvih desetak godina, gdje su iz „The Big Bang Theory“ maknuli nasnimljen smijeh.

Međutim, ipak je u vrijeme pandemije i vremena kad umjetnost već dojađuje i Bogu i narodu pisanjem kronika u koroni vidjeti jedan album koji se u vrijeme kad sve propada može prigrliti. U slučaju radikalnih obožavatelja, imati kao svoju vjeroispovijest.