Kako su se šezdesete bližile kraju, bilo je jasno kako hipi ideja svijeta neće biti ostvarena. Osim što su i među njima samima u porastu bile krađe i nasilje, na to je ukazivala i glazba koja je savršeno ukazivala na raspoloženje među mladima. Jefferson Airplane umjesto pjesama poput “White Rabbit” snima “Volunteers”, Stonesi snimaju “Street Fighting Man”, Beatlesi snimaju “Revolution”… Očito je postalo da je mladež koja je početkom šezdesetih bila razočarana društvenim sustavom krajem desetljeća ostala razočarana i vlastitom (neuspješnom) alternativom kritiziranog društva. Najbolji primjer stvaralaštva koji odražava takvo raspoloženje zasigurno je Jim Morrison koji je rođen na današnji dan 1943. godine. Sama činjenica da nije bio dijete ulice već student filmske i kazališne umjetnosti jasno daje do znanja kako su roditelji o njemu vodili brigu. Činjenica da je Jimov otac bio vođa ratne mornarice i jedan od odgovornih za rat u Vijetnamu bilo je nešto s čim se Jim, opsjednut anarhizmom u jeku antiratnog raspoloženja među mladima, pod svaku cijenu htio obračunati.
Predavanje psihoanalitičara Aleksandra Kontića kao poticaj za daljnju analizu
Budući da je upravo rano djetinjstvo kolijevka čovjeka u kojemu se formiraju temelji karaktera, analizirat ćemo dječje i adolescentske godine Jamesa Douglasa Morrisona. Prije nekoliko mjeseci u Beogradu, psihoanalitičar Aleksandar Kontić održao je zanimljivo predavanje o kreativnom i destruktivnom u popularnoj kulturi. Kao studentu kojeg na odjelu za kulturologiju već 5 godina muče pop kulturom i činjenicom da je ikoni pop-arta stari bio admiral i jedan od najodgovornijih za rat u Vijetnamu, krenut ću upravo od toga. Odmah nakon što je diplomirao na vojnoj akademiji, George Morrison se pridružio mornarici. Svoju hrabrost dokazao je vrlo brzo, 7. prosinca u napadu na Pearl Harbor te je već s 22 godine postao najmlađi admiral u povijesti američke ratne mornarice.
Budući da je članak ipak o njegovom sinu, preskočiti ću priču o Georgovom daljnjem ratovanju na Pacifiku i samo se nakrato dotaknuti njegove uloge u provociranju rata u Vijetnamu. 1964. George je zapovijedao mornaricom u Vijetnamskom zaljevu. Vjerujem da su svi ponešto načuli o incidentu u zaljevu Tonkin i ratnom brodu USS Maddox, odnosno incidentu zbog kojeg je SAD ušao u rat u Vijetnamu. Službena verzija događaja prema Pentagonu je ta da je Morrisonov brod prvo izbjegao torpeda Vijetnamaca, a zatim im uzvratio, što je kongresu SAD-a bilo dovoljno da donese rezoluciju kojom će se krenuti u intervenciju, odnosno u rat u Vijetnamu. Priče o takozvanoj “false flag” operaciji počele su gotovo istovremeno kada i sam incident, a naposljetku je američka vlada priznala kako je do incidenta možda došlo i krivim čitanjem radara. Istina je napokon na vidjelo izašla 2005. kada su deklasificirani dokumenti NSA u kojima je jasno priznato kako se torpediranje Maddoxa nije dogodilo.
Sada, kad je jasna pozadina priče, vratimo se na Kontića i psihoanalizu u kojoj kaže kako je upravo odsustvo oca važno kako bi razumijeli Jimovo djetinjstvo. Jim ga prve tek godine uopće nije viđao, ili ga je sretao tek u ograničenim uvjetima. Dok je George na Pacifiku skupljao medalje i ordenje, Jim je s majkom živio kod bake i djeda te je cijelo vrijeme bio obožavan i u centru pažnje. “Možemo donekle rekonstruirati što se događalo s djetetom kada bi mu se otac pojavio doma u uniformi, koliko se slika okreće i mališan biva gurnut u drugi plan, potpuno zanemaren. Životna iskustva iz djetinjstva se često nesvjesno ponavljaju.” Ipak, zbog kasnije očeve karijere obitelj Morrison sve češće se morala seliti što je Jimu onemogućilo stvaranje dubljih prijateljstava, budući da je svakih nekoliko mjeseci mijenjao školu. Također, Klara je bila neobična žena, a odsustvo muža iskoristila je kao priliku da bude dominantna, istovremeno i majka i otac obitelji. Takvim ponašanjem je rano probudila agresivne reakcije kod Jima. Takav doživljaj majke itekako će ostavitii utjecaj na Jimov nesvjestan odnos prema ženama.
Traume iz djetinjstva
Druga bitna stvar za formiranje nečije osobnosti su prva sjećanja na djetinjstvo, upravo ona su često korijen svega što će uslijediti. Kod Jima, kojemu trauma iz djetinjstva očito ne nedostaje, to je sjećanje na prometnu nesreću mnogu puta ispričanu i opjevanu. Naime, u vožnji pustinjskom autocestom vidio je nesreću, odnosno krvava i razbacana tijela Indijanskih radnika. “To je bio prvi put da sam osjetio strah. Mislim da sam imao oko četiri godine. Dijete je poput cvijeta, njegova glava tek pluta na lahoru, čovječe. Sada, kada razmišljam o tome gledajući unazad, mislim da su duše ili duhovi tih mrtvih Indijanaca, možda jednog ili dvojice od njih, izbezumljeno jurile uokolo i uskočile u moju dušu. I još su uvijek unutra.”
Od tada, Jim je imao problema s noćnim mokrenjem, da me manete barem nakratko ove stručne terminologije: piš’o je u krevet. Ne ide bez terminologije, dakle, radilo se o edipalnom rivalitetu. Jim je bio jedini miljenik u obitelji te je tražio autoritet koji je jači, važniji i bitniji i s kojim se ne može usporediti. Cijelog je života imao problema s bilo kakvim autoritetom, pokazivao je veliki otpor strogoj majci, a oca je znao izluđivati do te mjere da na njega digne bejzbol palicu. Problem je nastao kada je dobio mlađeg brata i sestru te više nije bio centar svijeta u obitelji. I prema njima je često bio zao te je postalo sasvim jasno da je riječ o tipičnom primjeru djeteta s emocionalnim konfliktima koje se s njima, posebno s agresivnošću, ne zna nositi. Unatoč toj potisnutoj agresiji i sve većoj asocijalnosti, u školi je skupljao samo petice, a kvocijent inteligencije bio mu je preko 140. Govoreći o toj, sve većoj, asocijalnosti, navedimo i kako je najviše vremena provodio na tavanu gdje je čitao, fantazirao. Bio je fasciniran gušterima. Čak je nedavno na jednoj dražbi prodan kolaž jedanaestogodišnjeg Jima iz vremena kad je na tavanu izrezivao sličice i na njih pisao izrazito seksualne izraze kojih se ne bi posramili ni odrasli erotski pisci. Kako kaže Kontić, sve je pretočeno u njegov alter ego Lizard King zato što su gušteri otporni, preživljavaju sve katastrofe, imaju debelu kožu koja ih štiti i uvijek su sami.
Seksualno zlostavljanje, odnos sa ženama i učenikom Sigmunda Freuda
Kakva bi to bila analiza destruktivne osobe, a da u djetinjstvu nije proživjela i seksualno zlostavljanje? Proživio ga je i Jim, sve je otkrio svom odvjetniku, ali nikada nije htio otkriti o kome se točno radi. Sve se savršeno uklapa u takvu traumu. Primjerice, njegov crtež obitelji iz 1957., kada je imao 13 godina, prikazuje majku u obliku falusa koja ga gura moćnom muškarcu koji mu nudi svoj penis u erekciji. Za to vrijeme ostala djeca kriju se iza kante. Nakon toga, budući da nisu znali što bi s Jimom, nakon srednje škole koju je riješio kao od šale poslali su ga baki i djedu na Floridu kako bi završio psihologiju. Tamo je često imao djevojke koje je maltretirao kao nekada brata i sestru. One su bile zaljubljene u Jima, a on ih je povrijeđivao, potom molio za oprost, a nakon što bi se vratile opet bi ih namjerno povrijedio. Također, i dalje je imao problema s autoritetom te je živio s bakom i djedom, budući da se nije mogao složiti s nijednim cimerom.
Nakon dvije godine, prekinuo je studij te se zbog filmske režije preselio u Los Angeles. Istovremeno prekida svaki kontakt s obitelji i tone u knjige o psihologiji (koja ga i dalje zanima), filozofiji i antropologiji. Čak je govorio kako su mu roditelji mrtvi, odnosno da su poginuli u prometnoj nesreći koju je opisao upravo identično kao onu scenu s poginulim indijanskim radnicima koje je na cesti vidio u djetinjstvu. Također, jedna od najzanimljivijih informacija u ovom članku je njegov odnos sa Sandorom Ferenczijem, učenikom Sigmunda Freuda. Godinama je postojala legenda o tome kako mu je Jim iz knjige istrgnuo nekoliko stranica o posljedicama seksualnog zlostavljanja u djetinjstvu. Aleksandar Kontić u svom istraživanju govori kako je zaista otišao u Los Angeles kako bi utvrdio je li legenda istinita. Doista, jedna od četiri Ferenczijeve knjige koje se mogu pronaći na akademiji u Los Angelesu, oštećena je upravo tako.
Povlačenje, droge i osnivanje Doorsa
Sam je studij filma za Morrisona završio katastrofalno. Za diplomski rad predao je desetominutni film koji je ocijenjen jedva prolaznom ocjenom budući da nitko od profesora nije shvatio njegovu simboliku. Film je prikazivao prekrasnu ženu prikazanu kao seksualni objekt koja sjedi na televizoru raširenih nogu i gleda prema gledateljima. Istovremeno, televizor na kojem je sjedila prikazivao je stupanje nacista. Jasna je to aluzija na vaginu i strah od žene i ženstvenosti. Uz to, Kontić je naveo i primjer Jimove sobe iz studentskog doma. U njoj su bili izvješeni naopako okrenuti plakati žena koje je gađao pikado strelicama. Sve je to lako povezivo s posljedicom ranog odnosa s majkom, potisnutom agresijom i strahom od žena. Tada se Jim dodatno povukao. Životario je u malom sobićku u potkrovlju i odao se LSD-u. Ne iz očaja, već kako bi si “proširio svijest” i pisao poeziju. Nekad debeljuškasti dječak od droga i nedostatka hrane postao je gotovo anoreksičan. U to vrijeme počeo se družiti s Rayjem Manzarekom kojemu su se svidjele njegove pjesme te u doba hipija, veselja i ljubavi, osnivaju mračne i beznadne Doorse. Već samim odabirom imena može se prepoznati osoba koja čita Junga, Freuda i Ferenczija. Naime, iz Jimovih bilješki iz tog doba može se pronaći citat “Postoje vidljive i nevidljive stvari. Između njih su vrata.”
Cijeli Doorsi dobrim su dijelom priča o Jimovoj prošlosti, anksioznosti i strahovima. Njegova je ideja da pokaže što se nalazi u tome nevidljivome, s druge strane vrata i da postoji drugačija stvarnost, skrivena od dnevnog i banalnog. Govoreći o toj anksioznosti, prošlosti i strahovima, dotaknimo se jednog od najvećih hitova Doorsa, “The End”. U originalnim stihovima, Morrison u prvom licu govori o ubojici koji je obukao čizme, uzeo lice iz antičke galerije te otišao u sestrinu, pa bratovu sobu, a naposljetku u očevu kojem govori kako će ga ubiti i na kraju u majčinu kojoj govori da je “želi j…. cijelu noć.” Ipak, u studiju na snimanju to je prikriveno, možda i zbog samog Jima. “On to nije mogao otpjevati bez velikih količina alkohola. Iste noći, u stanju regresije izazvane alkoholom, vratio se u studio i uništio ga pjenom iz protupožarnog aparata. Očito mu nije bilo lako izraziti nešto što je, ne priča o Edipu, kako neki vide, nego o opasnosti koja dolazi iznutra, od onih koji su si bliski. Isto imate i u pjesmi “Riders On The Storm”: Ako pustite tog čovjeka, cijela obitelj će umrijeti”.
Slava, Pamela Courson i put ka destrukciji
Kod Morrisona su svi njegovi unutarnji konflikti zapravo isplivali na vidjelo nakon uspjeha “Light My Fire”. Ubrzo su od grupe koja je svirala za 20 dolara u lokalnoj birtiji postali senzacija koja je punila legendarni Whisky a Go Go za 2.000 dolara po nastupu. Jimu novac nije ništa značio te je i na vrhuncu karijere spavao u motelu i bilo lutalica i boem, gotovo pa beskućnik. Slava ga je polako počela voditi prema destrukciji. Unatoč tomu što su ga postupci promotora i menadžera užasno smetali, nije se uspio othrvati tome da od njega naprave seks simbol. Da priča o Morrisonu koji mrzi novac, slavu i status seks ikone nije laž najbolje potvrđuje Pamela Courson, najvažnija osoba u njegovom životu. Pamela je bila obična crvenokosa, pjegava djevojka ni blizu nalik seks bombi. Često su se svađali do te mjere da ga je izbacivala na ulicu, ali samo s njom je mogao normalno razgovarati, čitati poeziju i biti Jim, a ne seks simbol.
Kao nekad Beatlesima, Morrisonu je slava došla glave kada je krenuo u osvajanje novog kontinenta. Bijesnio je zato što je publika dolazila vidjeti njega, a ne slušati glazbu i poeziju. Manzareku se požalio da mu je dosta, kako je na rubu sloma jer se nigdje ne može sakriti i posvuda ga prate. Ipak, bend ga je nagovorio da izdrži još malo zbog već potpisanih velikih ugovora koji se zbog novca moraju ispoštovati. Iako je ugovorene obveze Morrison nastavio obavljati, na njima je zaboravljao tekst, falšao u pjevanju, skandalozno se ponašao, debljao i izgledao sve lošije i lošije. Bilo je jasno da se raspada jer živi kako ne želi. Naizgled, uspijevao je u ideji da uništi “superstara i seks ikonu.” Morrisonov plan bio je skloniti se s Pamelom u Pariz, ali ona je u međuvremenu postala teška ovisnica o heroinu. Upravo to mu je bilo zastrašujuće. Imao je 7 platinastih albuma do kojih mu nije bilo stalo, milijune na računu do kojih mu nije bilo stalo, nekoliko scenarija do kojih mu nije bilo stalo, a gubio je Pamelu, jedino do čega mu je stalo.
Kada je ispunio obveze prema Doorsima i menadžerima, ono što je naumio je i napravio, otišao je iz SAD-a u Pariz. Ono što je tamo uslijedilo i dan danas je velika misterija. Je li se ubio? Je li ubijen? Je li nesretno stradao? Kontić smatra kako ga je ubila usamljenost. “Loše stvari su došle s odlukom da ode u Pariz gdje ljudi ne pričaju njegov jezik, a njemu su govor i komunikacija glavni.” S Pamelom nije imao komunikaciju i samo su se svađali. Naposlijetku, 3. srpnja 1971. Pamela ga je pronašla mrtvog u kadi. “Mislim da nisu u pravu da je Jim bio depresivan. Netko tko je u stanju izraziti tragičnost, taj se ne ubija. Ubija se onaj tko ne može više izraziti ništa.” zaključuje Kontić.
