Jay Bentley (Bad Religion): “Nikada nismo ovo radili zbog uspjeha”

Na nedavnom Punk Rock Holiday festivalu imali smo čast popričati s Jayem Bentleyem, basistom punk-rock legendi Bad Religion. U rujnu ove godine obilježava se trideseta godišnjica izlaska njihovog albuma “Suffer” i to je, osim pitanja-dva o novom materijalu, bila glavna tema razgovora.

Jesi li ikad mislio da ćete s albumom “Suffer”, da citiram Fat Mikea iz NOFX-a, “promijeniti sve” i napraviti tako veliku prekretnicu u punk muzici?

Ne dok smo radili na njemu. Sjećam se da smo bili svjesni kako je to drugačije od ičega što smo napravili do tad. Bilo je uzbudljivo! Sjećam se jednog trenutka tijekom snimanja kad smo se Brett (osnivač izdavačke kuće Epitaph i gitarist/tekstopisac Bad Religiona, op. a.) i ja pogledali i shvatili koliko uživamo u tome što radimo te da nitko izvan studija nema pojma što radimo i vjerojatno nikad neće. Nismo očekivali da će se išta dogoditi, samo smo htjeli napraviti ploču, napraviti nešto što smo znali napraviti. I trebalo je dugo vremena da se nešto dogodi, jer u početku se ploča nije dobro prodavala, a ekipa nije dolazila na naše nastupe. Nije bilo da smo samo izdali album i došli tu gdje jesmo – ni blizu.

“Suffer” je treći album za Bad Religion, izdan 9. rujna 1988. Traje 25 minuta i 50 sekundi, a snimljen je u studiju Westbeach Recorders u Hollywoodu. Prema mnogima to je jedan od najvažnijih punk-rock albuma svih vremena i inspiracija mnogim punk bendovima takozvanog ‘trećeg vala’.

Sjećaš li se prve reakcije na ploču od nekog izvan benda?

Hm… Većina mojih prijatelja rekli su da koristimo komplicirane riječi! (smijeh). Nikoga na turneji nije bilo briga dok nismo došli u Europu. Kad smo odsvirali prvi nastup tamo, u Njemačkoj, netko mi je prišao i rekao: “Bit ću iskren – mrzim vas jer ste Amerikanci, ali  “Suffer” je zakon.

Baš sam te htio pitati o toj turneji, to je bio prvi put da ste uopće išli u Europu, ali nije sve išlo tako glatko?

Da, odbili smo poziv u Europu nekoliko puta. Prije toga napravili smo turneju po Americi i vratili smo se kući dugujući novac. Rekli smo da to više nećemo raditi.

Kako su vas nagovorili?

Nisu prestali zivkati (smijeh). Bio je jedan lik i stalno je ponavljao kako moramo doći, moramo doći… Rekli smo: “Oke, doći ćemo ako prestaneš zvat” (smijeh). I tako smo otišli i drago mi je da jesmo. Bilo je zakon, tisuće ljudi koji pjevaju naše pjesme. Nikad nismo tako nešto doživjeli, to je bilo nešto totalno drukčije i novo.

Jesu li vaš loše inicijalne reakcije i slaba prodaja demotivirali?

Ne, ne. U svoj iskrenosti, nikada nismo ovo radili zbog uspjeha, to nije bio dio plana. Nakon albuma “Into The Unknown” i djelomičnog raspada benda, svatko je otišao svojim putem. Potom smo došli do točke u našim životima gdje smo shvatili koliko uživamo svirati zajedno. Nakon svega čime smo se bavili, u Bad Religionu smo se osjećali posebno. To je bilo drugačije od svega . Okupili smo se 87′ i cijeli “Suffer” bio je samo za nas, nešto što želimo i volimo raditi.

Lirika na “Suffer” vuče veliku inspiraciju u djelima Fjodora Dostojevskog.

Kako je dobar primitak u Europi utjecao na vas?

Bilo je ohrabrujuće, ali bio je jedan trenutak koji nas je posebno motivirao. Magazini Flipside i Maximum Rock and Roll krajem 1988. proglasili su “Suffer” albumom godine i rekli kako “nikad nećemo napraviti ništa bolje”. To je bio izazov za nas, da napravimo “No Control” (idući album, op. a.) i da bude bolji.

Jebeno!

Da!

Čitao sam nešto o drugoj verziji pjesme “How Could Hell Be Any Worse” i o nekim demo stvarima – ima li nešto što nikad nije završilo na albumu, b-strana, višak?

Mislim da je sve iskorišteno… Mislim, to govorim ja. Možda su Brett i Greg (Greg Graffin, pjevač/tekstopisac Bad Religiona, op. a.) imali pjesme koje nam nisu prezentirali. Hm, čekaj… Bila je jedna pjesma koju je Greg napisao… Ne sjećam se imena, ali znam da je bila o Isusu i Greg Hetson (tadašnji gitarist Bad Religiona, op. a.) nije se slagao s njom, pa smo je odbacili.

Je li “Suffer” namjerno vaša najkraća ploča kako bi je bilo lakše svirati nakon 30 godina?

Mislim ovo najiskrenije – ništa na toj ploči nije bilo namjerno kako neki to predstavljaju. Ljudi nam pokušavaju prišiti svašta. Mi smo snimili to što smo imali sami jer smo morali sami, a traje 25 minuta jer smo toliko materijala imali, i to je to.

Samo sam se pokušao našaliti.

Ma znam (smijeh), ali ljudi izmišljaju razne teorije, ali sve je prilično jednostavno.

Kakav je osjećaj svirati “Suffer” u cijelosti?

Odlično je! Vidjet ćeš večeras. Jedina pauza koju napravimo je da ‘okrenemo ploču’, tada popijemo vode i nastavimo.

Kako vas je Henry “duhovno vodio” tijekom snimanja i tko je zapravo on? (Henry je naveden kao “duhovni vođa” među zahvalama)

(Smijeh) Čovječe. Henry je bio čudan lik. Svidio mi se. Vrtio se po studiju.

Negdje sam pročitao da je on zaslužan za izvrtanje nekih riječi koje je Greg pjevao, tako nešto.

Daa, moguće da je bilo tako nešto. Ali svi smo se tako zezali, Brett bi bio Brau, Greg Grau i tako. Nakon 24 sata dnevno u nekoliko dana svi smo imali nova imena.

Kako je došlo do vokalnog efekta na početku stvari “Delirium Of Disorder”?

To je bila samo usporena traka! Usporili smo je i rezali žiletom zbog uređivanja, a u jednom trenutku pri premotavanju čuli smo to rastezanje vokala i svidjelo nam se. Uzvik “hey” nakon tog uvoda isto je došao spontano, nakon što je Greg bacio mikrofon da vidi radi li. Sve skupa se nekako poklopilo.

Ajmo pričati o naslovnici albuma, ‘dečku koji gori’.

Gregov prijatelj, i prijatelj benda, Jerry Mahoney, radio je za Powell-Peralta Skateboards kao grafički dizajner, a mi smo tražili neke koncepte za cover. Nismo imali nikakvu ideju i jednostavno smo dali Jerryju album prije nego je izašao da posluša i napravi štogod mu padne na pamet pri preslušavanju. Predstavio nam je najmanje 12 stvari – pad aviona, eksplozije bombi i slično. Bilo je puno destrukcije i to nam je bilo malo previše. Ono što nam je zapelo za oko bio je taj dečko u plamenu, a razlog tome zapravo nije bio taj dečko, već kuće i susjedstvo u pozadini. Dečko je mogao biti bilo tko, ali ta ulica i te kuće bile su točno onakve u kakvima smo odrasli. Brett je jednom rekao kako vatra nije prava i osoba na naslovnici simbolično gori zbog bijesa – ja nikad nisam tako razmišljao. Ja sam mislio da dečko jednostavno gori. Zašto gori? Ne znam.

I to je bio dio koji mi se jako svidio. Ne znati sve, jer nemam odgovore na sve stvari. To je bila jedna od velikih stvari u bendu koja nam je bila zajednička – mi nemamo odgovore, samo puno pitanja. Tako je i pitanje ‘zašto dečko gori?’ samo još jedno pitanje na koje nema jednog odgovora – svatko ima svoj. A pravi i jedini odgovor zna Jerry Mahoney, koji ga je nacrtao. Shvatio sam kako su mnoge stvari vezane za bend, poput ime i loga, nastale bez nekog pravog značenja – ono je došlo kasnije. Sad je ‘dečko koji gori’ odlična tetovaža! (smijeh).

Album “Suffer” prodan je u 3000-4000 tisuće primjeraka u prvoj godini od izlaska, što je gotovo duplo manje od prvog i tri puta manje od idućeg albuma u njihovim prvim godinama.

Da zaključimo “Suffer” – što je za tebe punk-rock bio prije 30 godina, a što je on za tebe danas?

Kad sam pronašao punk-rock, to je bila muzika za mene – bila je kontroverzna i bez poštovanja. I psovalo se. Ta muzika nije bila mainstream i bila je zastrašujuća. Ne biti mainstream je lako, ali biti zastrašujuć je drugačije – i to me najviše privlačilo. Nakon mnogo kasnonoćnih razgovora nas kao benda, shvatili smo da je naša verzija punk-rocka razmišljanje izvan okvira i propitkivanje svega što nam se kaže. Shvaćanje kako te stvari koje čujemo i koje nam serviraju možda jesu, a možda i nisu istina. To je ono što je punk-rock postao za mene tada, to je za mene i danas. Provjeravanje nečeg dvaput, ali ništa ozbiljno. Nakon svoje 54 godine naučio sam odmaknuti se od svega i tu i tamo propitati svoja uvjerenja i načine na koje sam došao njih.

Par pitanja o nadolazećem 17. albumu. Hoće li novi singl “The Kids Are Alt-Right” biti na njemu?

Hoće.

Hoće li ostatak albuma zvučati kao ta pjesma ili slično?

Ne, ovo je vjerojatno drugačije od ičega što sam ikad čuo od ovog kolektiva. Mislim, snimili smo samo dvije pjesme, jednu koju su svi čuli i jednu koja joj ne zvuči ni slično.

Kad bi novi album trebao biti dovršen?

Plan je snimati u listopadu i završiti krajem godine, a nekad na proljeće bi trebao biti vani.

Hvala ti na super pričama Jay, bila mi je čast!

Hvala tebi na odličnim pitanjima, bilo je zabavno!