Zagrebački sivi petak. Kroz staklena se vrata kafića vide kapljice kiše koje neumorno padaju stvarajući smirenu atmosferu. Nasuprot mene sjedi Aleksandar Dragaš, jedan od najcjenjenijih domaćih glazbenih kritičara. Prvi intervju koji, nakon dvije godine, vodim uživo.
Aleksandar Dragaš hrvatski je kritičar čiji se tekstovi mogu čitati još od 1985. kad je njegov prvi članak objavljen u Poletu. U svojoj je karijeri švrljao po diskografskom uredništvu, bio je urednik Croatia Recordsa, novinarstvu, pisao je za Polet, Studentski list, Nedjeljnu Dalmaciju, Heroinu što sveukupno čini preko 3000 napisanih tekstova, organizaciji koncerata, no trenutno je najaktivniji u novinarstvu gdje viđen može biti kroz članke, recenzije, izvješća ili intervju koje piše za Jutarnji list.
U sklopu projekta “Razgovori” u kojem pričam s najvećim hrvatskim glazbenim novinarima, Dragaš je progovorio o svojim početcima, karijeri dugoj trideset i sedam godina, druženju sa svjetski poznatim glazbenicima, komentirao je trenutno aktualnu kulturu otkazivanja i podijelio svoje razmišljanje o krađi autorskih prava.
Mladi novinari danas imaju mogućnost ući u neku redakciju jednim mailom, u vrijeme kad ste vi počinjali to nije bilo tako. Kako ste vi ušli u svoju prvu redakciju i koja je to bila?
Prva redakcija u kojoj sam radio bio je Polet. Igrom slučaja, moj je prijatelj imao prijatelja koji je nekoliko godina stariji od mene, Tomislava Wrussa koji je tad bio urednik glazbene rubrike Poleta. Dakle, govorimo o sredini osamdesetih, bili smo se sreli na Cvjetnjaku i rekao sam mu da bih htio nešto početi pisati. Dao sam prijedlog za svoj prvi tekst u kojem sam se bavio bendovima poput The Crampsa, The Gun Cluba i još nekih o kojima se tada u nas baš i nije pisalo. Njemu je to zvučalo zanimljivo i tako sam napisao taj svoj prvi tekst koji ke izašao na cijeloj stranici u Poletu. To je bio četvrti razred moje srednje škole pa sam od prvog mjeseca osamdeset i pete radio za Polet do odlaska u tadašnji JNA, u ljeto osamdeset pete. Po povratku iz JNA sam nastavio, više se ni ne sjećam točno, za Polet, Studentski list, Studio, Quorum, Oko i druge.
Nakon toga smo osnovali Ritam, moji kolege iz Beograda i nas nekoliko iz Zagreba. Zapravo mi iz Zagreba nismo bili formalno osnivači, ali smo bili od početka involvirani u taj projekt, a koncem osamdesetih s Antom Čikarom već sam počeo organizirati i strane, klupske koncerte u Zagrebu koje defakto nisam mogao vidjeti ovdje, ako ja ili netko od mojih tadašnjih kolega, nezavisnih promotera, nismo to radili. Uz to smo počeli i objavljivati domaće albume za underground etiketu Search & Enjoy. U 90-ima sam sporadično djelovao kao glazbeni kritičar, uglavnom kroz Nedjeljnu Dalmaciju, Quorum, Heroinu i Feral Music jer mi je glavni posao postalo diskografsko izdavaštvo i organizacija koncerata – što domaćih, što stranih. U glazbenu kritiku sam se vratio, interesantno, opet na poziv Tomislava Wrussa koji je bio prvi glavni urednik Jutarnjeg Lista. Tako se u jesen 2000. godine iz diskografije vraćam ponovo u novinarstvo, a 2009. godine i na radio; tada prvi put na Hrvatski radio jer sam u drugoj polovini 80-ih i ranih 90-ih bio na Radiju 101. Zapravo sam se vratio u ono što sam kao srednjoškolac i student radio u drugoj polovini 80-ih. I tako u Jutarnjem već dvadeset i dvije godine.
Kroz godine ste svoga rada recenzirali zbilja mnogo albuma, no jeste li ikad doživjeli situaciju u kojoj Vam je bilo ispod časti recenzirati neko izdanje zbog žanra/izvođača ili slično? Smatrate li da bi se Vaš ugled ugrozio kad biste recenzirali turbofolk ili neki drugi žanr koji se generalno smatra “lošijim”?
Pisao sam i o takvim stvarima, ali ne toliko o pojedinačnim albumima i izvođačima nego više kao o nekom fenomenu. Međutim, baš je neki dan Žarko Puhovski, u političkom kontekstu, na pitanje novinarke televizije N1 kako vidi oporbu, citirao Tonka Maroevića, našeg poznatog kritičara, nažalost pokojnog, koji je rekao, ne za politiku, nego općenito za ono s čime se on bavio kao kritičar, da su neke pojave i stvari jednostavno ispod kritike. U tom kontekstu, rekao bih da nema smisla da se, osim u izuzetnim slučajevima pokojeg tematskog ili fenomenološkog teksta, bavim estradom, turbo-folkom ili trap-folkom jer publika koja to sluša uopće ne čita glazbenu kritiku, a oni koje pak zanima glazbena kritika u rock, pop i srodnim žanrovima, nemaju interesa čitati što bih pisao o turbo-folk užasima ili estradnjačkim glupostima. Tako da, nekad je bolje odmaknuti se od toga i ignorirati jer u krajnjoj liniji, što god ja pisao o nečem takvom, to zapravo nema smisla.
Naime, svoj sam kritičarski stav uvijek više gradio na tome da ukažem ljudima na ono što mislim da je vrijedno da trebaju čuti, a možda bi im promaklo ispod radara pa eto, neka pročitaju neku moju kritiku i odu poslušati, ako žele. Mene je uvijek više zanimao gard da nekome nešto otkrivam jer mislim da je to kvalitetnije nego da po nekom užasu pljujem. Pokušavam ljudima ukazati na nešto dobro, kvalitetno, lijepo, vrijedno i radije ću medijski prostor kojeg još imam iskoristiti na taj način, nego da se bavim pljuvanjem po estradi i narodnjacima što, na kraju mislim, uopće ne bi urodilo nikakvim plodom. Onaj tko to sluša, slušat će i dalje, a onaj tko ne sluša, neće ni čitati moje kritike ili slušati moje radijske emisije, kakve sam nekoć uređivao i vodio po istim načelima prema kojima pišem glazbene kritike.
Uz recenzije, sastavni su dio novinarskog posla intervjui kojih iza sebe također imate popriličan broj. Među Vašim sugovornicima bila su i neka velika lica. Često se govori da su najslavniji glazbenici zapravo najjednostavniji i najskromniji, možete li to potvrditi? Možete li podijeliti neku anegdotu s intervjua sa svjetski poznatim glazbenikom?
Mogu, naravno. Dečki iz R.E.M.-a, kad smo se prvi put upoznali u Kopru krajem devedesetih, pokazali su se sjajnima. Zapravo, znao sam ih i ranije iz Beča, ali smo se u Kopru intenzivno družili prije njihovog koncerta, kad sam tamo doveo i Bambi Molesterse da im budu predgrupa, što je u dečkima iz R.E.M.-a izazvalo ogromno oduševljenje, takvo da je na kraju Peter Buck iz R.E.M.-a besplatno svirao gitaru na albumu Bambi Molestersa “Sonic Bullets – 13 From The Hip”. Jednostavno, to su ljudi koji vrlo slično razmišljaju o muzici. Fino smo se napričali o raznim pločama i izvođačima koji su njima i meni bili, ili još uvijek jesu interesantni – bilo starijima, bilo tada novijima.
S Iggyjem Popom imam krasna iskustva, s liderom Kraftwerka, s Joey Ramoneom iz Ramonesa s kojim sam ostao cijelu noć nakon jednog njihovog koncerta u Italiji sredinom devedesetih. Dakle, da, u pravilu se pokazalo da su to krasni ljudi, ali isto tako, imao sam sreće družiti se, ne samo intervjuirati, nego baš se intenzivno družiti i s popularnim izvođačima, a kroz koncerte koje sam ili organizirao ili se zatekao na njima i s izvođačima koji su underground, a koji su isto također bili krasni ljudi. Prije svih bih izdvojio Mike Watta iz Minutemena i Firehosea koji je duša od čovjeka, koji mi je doslovno plakao na ramenu kad smo pričali o pokojnom gitaristu i pjevaču Minutemena. Jednostavno nije izdržao, već mi je počeo plakati na ramenu.
Da, bilo je i nekih ljudi koji su mi bili antipatični, recimo Lou Reed koji je u Ljubljani prema kolegi Darku Glavanu ispao pravi gad, ili se nismo našli na nekoj istoj valnoj dužini, ali u pravilu imam lijepa iskustva. Recimo, Henry Rollins i ja u Zagrebu, zamalo smo se potukli nakon njegovog koncerta u Kulušićevoj. Nije mu se odgovaralo na pitanja koja sam mu postavljao jer su ga ljudi iz publike pljuvali, pankerska fora, a on je već bio iznad toga i poludio je na to. Rekao sam mu: “dobro, hoćeš li ti nešto reći, ili je baš sve u tvom životu crno-bijelo?”, rekao mi je da postoji “tamno sivo i svijetlo sivo”, uopće mu se nije dalo razgovarati. Niz godina kasnije smo se našli na Rock Otočcu u Sloveniji, na festivalu, bila je pressica. Vrlo malo ljudi se uopće usudilo postavljati neka pitanja pa sam tu pressicu dobrim dijelom pretvorio u svoj intervju s Rollinsom da bi se potom izgrlili, izljubili i još sam ga ja pitao što mu je biol u Kulušiću da smo se skoro potukli, a on je samo spomenuo to pljuvanje. Na kraju sam opet izvukao pozitivno iskustvo iz tog druženja s Rollinsom, tako imam mnogo mnogo iskustava, barem 90% zaista pozitivnih.
Recimo, anegdota s Joeyem Ramoneom kad smo bili u Italiji. Moj prijatelj iz Ljubljane, kolega kritičar Marjan Ogrinc znao je menadžera Ramonesa, Montea A. Melnicka i on nas je prije koncerta pustio u backstage. Odjednom je izbila svađa oko Billa Clintona jer su Joey Ramone i Marky Ramone bili za Clintona, a tadašnji basist C.J. i Johnny Ramones su teški konzervativci. Nisam mogao vjerovati, oni su se skoro potukli između sebe oko demokrata i konzervativaca u Americi. Prvo, meni je bilo čudno da je netko iz Ramonesa konzervativac, a kamoli da raspravljaju tko je za Busha (starijeg), a tko za Clintona i da se zamalo putuku oko toga. Nakon koncerta, Monte nam je rekao da možemo biti još biti sat vremena s Joeyem Ramoneom, da bi na kraju mi ostali od ponoći do četiri ujutro. Joey nam je prepričao cijeli svoj život, ali na masu pitanja poput “jesi li ti spavao s Debbie Harry? ipak postoje te neke fotke” rekao “gle, ja se pola svog života uopće ne sjećam”. Imam takvih anegdota masu.
Nažalost, nisam nikad upoznao Joe Strummera, to mi je užasno krivo, ali Mick Jones iz The Clasha je bio ovdje i vodili smo ga kolega Arsen Oremović i ja da ode kupovati punk ploče, ex Yu, jer mu je to trebalo za njegov punk muzej u nastajanju, za koji ne znam je li ikad nastao, čak mislim da i nije. Kad smo išli u jedan dućan sa second hand pločama, pričali smo mu kako je nama to bizarno jer smo šest puta zaredom znali ići gledati Rude Boy, film u kojem grupa The Clash nastupa, i to u dom JNA. Nakon toga nas je pitao što je dom JNA, pa smo mu objasnili da je to jedino kino u Zagrebu koje je vrtjelo Rude Boy, a to je ujedno bio i nešto poput kulturnog doma vojske. Njemu je to zvučalo totalno ludo, a nama je ispalo ludo da mi sad njega vodimo u shopping ploča jer da nam je to pričao netko početkom 80-ih, Arsen i ja bismo pali u nesvijest.
Novinarstvo je posao pun pritisaka što od strane uredništva, što od čitatelja, a i glazbenika. Jeste li ikad imali neugodnu situaciju zbog nečega što ste napisali, bila to loša kritika, komentar ili izvješće s koncerta?
Nisam imao pretjerano. Naravno da je bilo nekih zamjerki i diskusija pogotovo s domaćim izvođačima, od kojih se dobiva najviše feedbacka, ali ne da bi to narušilo neku obostranu komunikaciju koja se više nikad ne bi obnovila ili da netko, s druge strane, napravi loši album pa da mislim zbog toga da je automatski sve loše što je napravio u životu. U principu, dakle, ne. S druge strane, uvijek se trudim, čak i ako mislim da je nečiji album loš, da nikoga ne vrijeđam na osobnoj razini nego da pokušam razložiti zašto taj album nije dobar kao neki prethodni ili nije uopće dobar ako je posrijedi prvi album.
Nisam imao nikakve takve okršaje, pogotovo ne fizičke s bilo kojim glazbenikom, osim onoga s Henryijem gdje je zamalo izbila tučnjava.
Jeste li glazbeno obrazovani? Koliko je, po vama, glazbena edukacija bitna u kreiranju uglednog glazbenog novinara/kritičara? Na koji način Vi unaprjeđujete svoje znanje, a na koji bi način svoje znanje mogli unaprjeđivati mladi novinari?
U formalnom smislu, glazbenog obrazovanja nemam. Nikad nisam išao ni u kakvu muzičku akademiju, niti sam učio neki instrument, čak me nikad nije ni, van redovnog obrazovanja, zakačilo teorijsko glazbeno obrazovanje. Ono što sam naučio o glazbenoj povijesti kroz glazbeni odgoj u osnovnoj i srednjoj školi jest zapravo to. Naravno, puno sam čitao. U principu, i kritičari koji su mene najviše zanimali izvana i čije sam tekstove najviše čitao ili najviše volio čitati, u pravilu je vrlo rijetko koji od njih imao glazbenu naobrazbu ili bend. Ja čak i jesam jedno kratko vrijeme pjevao u jednom bendu, ali ne smatram to presudnim za svoj poziv glazbenog kritičara.
S druge strane, mislim da glazbeni kritičar najviše može raditi na sebi, to je ujedno i savjet mlađim kolegama, da što više toga preslušavaju. Danas je to bitno lakše nego kad sam ja počinjao jer zaista na internetu možete čuti sve. Dakle, danas je vrlo lako, ali je to jedno strahovito obilje glazbe, da vi pratite horizontalno što se događa na sceni, u žanrovima koji vas zanimaju i nekim drugima koji vas možda toliko i ne zanimaju i vertikalno, koliko se duboko možete spuštati u prošlost da biste uspjeli u svom mozgu kreirati neku genezu postanka popularne glazbe, odnosno od jazza, bluesa i countryja u tridesetima i rock n’ rolla koji nastaje u pedesetima i razno raznih drugih žanrova do danas. Slušati glazbu i promišljati o njoj je ono čime kritičar može neki svoj kritičarski um graditi i održavati koliko toliko u nekoj kondiciji.
Naravno da danas razmišljam drugačije o nekoj vrsti glazbe ili nekim izvođačima s 55 godina i 37 godina staža nego kad sam imao 18 godina starosti i 0 godina staža. Kroz intenzivno preslušavanje ploča, pjesama, praćenje štampe, odnosno tekstova, možete sebe educirati. Smatram da je to puno važnije nego formalno obrazovanje jer, da okrenem pilu naopako, što bi sad ljudima značilo, koliko bi im bilo zanimljivo za čitati da u svakoj pjesmi trančiram akorde, durove, molove. Radije pišem impresiju o nečijoj glazbi i pokušavam da ta impresija bude zanimljiva meni kao autoru, a time možda i čitatelju. Koliko u tome uspijevam jest na čitateljima da procijene, ali najviše zapravo volim sebe zabavljati dok pišem tekst jer ja to već 22 godine radim praktički sam od kuće. Ako je meni interesantno dok pišem, nadam se da će nekome biti interesantno i dok čita.
Bavili ste se svime i svačime – od novinarstva, organizacije koncerata do diskografskog uredništva. U moru glazbenih poslova, koji Vam se najviše svidio i zašto? Iako ste u menadžerskom poslu također bili uspješni, zadržali ste se u glazbenom novinarsku, koji je razlog tome?
Kad sam imao 13 godina, želio sam raditi sve to, po mogućnosti živjeti od pisanja o glazbi, od uređivanja i vođenja radijskih emisija, od organizacije koncerata i objavljivanja albuma – sve to podjednako volim. Međutim, život nas nosi kako nas nosi i u određenim dijelovima života sam se više bavio organizacijom koncerata, menadžeriranjem bendova ili izdavanjem ploča, nekad i paralelno s time, uredništvom u diskografiji, uredništvom knjiga, objavljivanjem knjiga, vođenjem i uređivanjem autorskih glazbenih emisija, pa onda i pisanjem u novinama. Ne mogu reći što mi je draže jer sam u svim tim poslovima uživao. Svi ti poslovi ulaze u spektar poslova koje sam želio obavljati, nadajući se da ću moći živjeti od toga i da neću morati nikada ništa drugo u životu raditi da bih imao egzistenciju. S te strane sam ispunjen.
A zašto sam se sad najviše zadržao u novinama, vjerojatno zato što je čovjek stariji, teže mu je neke stvari ponovo mijenjati u smislu da se sad vraćam u neku srodnu, ali ipak drugačiju branšu poput diskografije, organizacije koncerata ili na radio. S druge strane, možda nemam više psihofizičke kondicije da se nosim s time zbog zdravstvenog stanja, nažalost. S treće strane, diskografija se u zadnjih deset godina jako promijenila, diskografski proizvod kao fizički nosač zvuka, bila to LP ploča koja trenutno ima neku mini renesansu, ili diskovi, više nemaju smisla kao prije dvadeset, trideset ili više godina. Zapravo, imaju ga, ali je fizički nosač zvuka puno manje bitan u odnosu na streaming. Diskografija je sad bitno drugačija nego što je nekad bila, odnosno od vremena kad sam ja sustavno radio u diskografiji.
Što se tiče pak organizacije koncerata, na svu sreću, postoje drugi ljudi koji su spremni u Hrvatsku dovesti izvođače koji, između ostaloga, i mene zanimaju, tako da više nemam ni potrebu za time. Povremeno se znalo dogoditi, ali to je slučajno palo s neba, da sam organizirao nečiji koncert, recimo prvi zagrebački nastup Eagles of Death Metal, a da sam već bio u novinama. Dakle, to je bilo više radi neke moje zabave, mog gušta, a nije imalo veze s financijama. Vjerojatno ću svoju karijeru završiti u novinama, premda ponekad ima nekih diskografskih projekata na kojima surađujem, a možda ću se, ako Bog da, vratiti na radio, ali u principu – ovako kako radim zadnjih desetak godina, mislim da ću raditi do kraja svoje karijere.
Moglo bi se reći da je pandemija djelomično iza nas, a Vi ste to doba iskoristili za djelo “Pjesme u doba korone”. Otkud ideja za takvo što? Kako je ta knjiga nastajala i od čega se sastoji? Pritom, kako je pandemija utjecala na Vas?
Prvobitna ideja redakcije bila je da pišem o antologijskim albumima i to je meni zvučalo okej, ali kako stalno pišem o albumima, predložio sam im da idemo malo drugačije, da pišem o nekim pjesmama koje mogu biti stare, mogu biti nove, ali koje na neki način mogu povezati s tom pandemijom i lockdownom i cijelom situacijom u kojoj smo se našli u proljeće 2020. pa prema ljetu 2020. godine. Kolege iz redakcije to su prihvatile, pa sam manje-više sustavno počeo pisati te kolumne. Bila je ideja da idemo pet dana u tjednu s po jednom kolumnom dnevno, međutim često nije bilo prostora, ali sam ipak nanizao 40 – 50 takvih kolumni koje mi se potom činilo zgodno ukoričiti u jednu knjižicu.
Što se tiče same pandemije, najveća je promjena bila ta da se više nije moglo ići na koncerte. Koncerata gotovo da i nije bilo, a ako ih je bilo, bili su silom prilike organizirani u uvjetima koji meni nisu baš bili poticajni da bih odlazio na njih – razmak, maske, nema druženja, nema razgovora s kolegama, frendovima, tako da me u principu to nije zanimalo. Dakle, ne odlazak na koncerte je bila najveća promjena u odnosu na način života koji sam živio prije toga. Ipak, uz ove kolumne o pjesmama koje sam na svoj način mogao povezati s pandemijom i lockdownom, ali i političkom, društvenom i ekonomskom situacijom, uredno sam recenzirao nove albume koji su i tada redovito izlazili. S te strane, nekih velikih promjena nije bilo. Nisam išao po birtijama i nisam išao po koncertima, to je dakako bila najveća promjena, ali sam imao sreće što sam i dalje imao posao koji sam radio na svakodnevnoj ili svako tjednoj bazi kao inače, čak i nešto više upravo zbog tih kolumni.
Nakon gotovo dvije godine, ponovo su se počeli održavati veliki koncerti, a uopće ne sumnjam da ste prije ovog pandemijskog razdoblja bili na mnogo koncerata. Što po Vama znači kvalitetan koncert? Također, pri pisanju izvješća s koncerta, na što se fokusirate? Što Vam je najbitnije kod koncerata?
Kvalitetan će koncert prije i poslije pandemije biti isti: je li bilo ili nije bilo dobro. Naravno iz toga proizlazi i neki moj dojam; što je bilo zanimljivo, što nije ili je li uopće bilo zanimljivo ili uopće nije bilo zanimljivo, koliko je moj dojam generalno dobar ili generalno loš ili nešto između.
Meni je zapravo dobro došlo da se malo očistim od koncerata jer sam jedno vrijeme zaista išao na previše koncerata i malo su mi ta kritičarska osjetila otupjela u tom smislu da, sam počeo misliti da više ni ja ne znam prepoznati kad je zaista nešto dobro jer sam već toliko bio prezasićen da je moglo biti možda izvrsno, a da ja kažem da je bilo samo okej. S druge strane, kad je nešto loše, skužiš da je loše. Dobro mi je došla ta nekakva pauza, ali naravno da se sad koncertima veselim, no i dalje ću ići manje nego što sam išao prije. Baš zato da bih mogao na pravilan način percipirati je li nečiji koncert bio loš, dobar ili izvrstan. Sad se diže rampa, pale su maske, pale su pandemijske mjere, ali neću hrliti na sve i svašta nego na ono što je za mene, i/ili za medij koji radim najzanimljivije.
Kultura otkazivanja uzela je maha u posljednjih nekoliko godina, a nekoj smo vrsti cancel culturea svjedočili i na našim prostorima, albumom Tram 11-a. Zanima me, što Vi mislite o njoj? Smatrate li da je ona opravdana ili ipak mislite da bi se djela izvođača trebala odvajati od stavova koje glazbenici zagovaraju ili radnji koje su učinili?
Meni je kultura otkazivanja poprilično bez veze. Naime, mislim da se s albumom Tram 11 trebalo baviti. I dalje mislim da je to zanimljiv i u hip-hop žanru jak album s čijim se stavovima, a time i njihovih autora, što sam istaknuo i u recenziji, ne slažem. Zanimljivo mi je čuti što može doći s tog drugog političkog pola kojem ja definitivno ne pripadam, gnušam ga se na neki način, ali ako je netko iz toga izvukao jak album, onda je izvukao jak album. Kultura otkazivanja je meni nešto fensi šmensi, nisam za to.
Imamo također i primjer Ryana Adamsa na kojeg su svakakve tužbe stizale. FBI ih je sve odbacio i ni jedna nije ni završila na sudu, a kamoli da je čovjek bio za nešto presuđen, ali o njegovim posljednjim albumima manje-više svi šute. Stoga sam mu prije nekog vremena dao cijelu stranicu. On je možda gad od čovjeka, makar takav dojam na mene nije ostavio, ali možda zaista jest gad prema bivšoj supruzi, prema ljubavnicama, djevojkama koje su od njega nešto tražile, a on je nešto tražio zauzvrat. Možda to je tako, ali u tome, čak i prema FBI-u nije bilo krimena. Dakle, ako nema krimena, ne baviti se više Ryanom Adamsom, samo radi nekakve cancel culture meni je poprilično glupo. Da se vratim na jedno od vaših prvih pitanja, sigurno ima gadova u glazbi koji rade sjajne albume i što ćemo sad? Možda su mnogi gadovi, otkud mi znamo kakvi su privatno. Ja ne znam kakav je Bob Dylan, je li on krasan čovjek ili je gad, a stvara remek-djela. Je li Nick Cave najsimpatičniji čovjek na svijetu? Ne bih baš rekao. Radi li genijalne albume? Radi. Prema tome, meni je kultura otkazivanja nešto jako pomodarski, a što se uklapa u preveliku političku korektnost protiv koje također jesam. Kao što, s druge strane, nemam problem nekoga nazvati fašistom ako doista jest fašist, pogotovo ako se skriva i ne priznaje javno da je fašist, a ponaša se tako ili govori poput fašista i propagira fašističke i nacističke ideje i stavove.
Krađa autorskih prava veliki je problem u industriji. Na koji biste način Vi stali na kraj kradljivcima cijelih tekstova, rečenica ili dijelova tekstova?
Nisam pratio koliko često mi se kradu tekstovi, a s druge strane nemam problema s time da se krade od mene. Lijepo bi bilo da se citira i to onda nije krađa već je citiranje, ali da netko baš krade, ne znam. Problem autorskih prava veći je problem mlađih novinara koji nemaju sreće raditi za jedan ili dva jaka medija, kao što ja radim. Dakle, kako da naplate i eventualno žive od svog rada. Da se vratim na prvo pitanje, danas je puno lakše ući u svijet glazbene kritike jer ima puno portala. I meni je bilo teško zaraditi neki honorar u Poletu, ali sam ga ipak dobio, jednako tako i u Studentskom listu. Pitanje je koliko vi mlađi danas možete od tih portala biti plaćeni za tekstove koje pišete. Mislim da je to problem koji će i mene sustići, vjerojatno, ali sam dovoljno star da onda mogu biti na izlasku iz novinarstva. Na vama je da se izborite da ti portali, svi za koje pišete, da vas adekvatno ili dovoljno fer plaćaju, a kako sad to izvesti i koliko portali imaju novaca od reklama ili marketinga ili čitatelja da bi vas mogli plaćati, e to zaista ne znam. Smatram da je to puno veći problem od toga je li netko ukrao rečenicu ili dio mog teksta. Masu puta se meni dogodilo, na svu sreću, da me zovu diskografske kuće i pitaju mogu li uzeti moj tekst. Naravno da mogu, samo da navedu otkuda je, da ja ne bih imao problema. Krađe, u tom smislu da ja čitam nečiju recenziju i da vidim neki dio mog teksta, nisam svjestan, ali i da to zapazim, očito nešto vrijedim ako se krade od mene. Nemam ništa protiv toga.
Serijal intervjua s vodećim domaćim glazbenim novinarima “Razgovori” osmislio je osnivač muzika.hr Edo Plovanić uz financijsku potporu Društva za zaštitu novinarskih autorskih prava DZNAP.
