Hrvatska glazbena industrija veliki je pogon izvođača, menadžera, promotora, ljubitelja i slušatelja glazbe, a važnu kariku u svojim rukama drže i glazbeni kritičari, novinari, pisci, kreatori sadržaja. Jedan od najpoznatijih kritičara dakako je i Dubravko Jagatić, čovjek koji je u industriju zakoračio još kao tinejdžer, a u njoj se zadržao do danas, gotovo četiri desetljeća kasnije.
Jagatić iza sebe ima preko pet stotina organiziranih koncerata inozemnih i domaćih izvođača, radio je na press konferencijama i izložbama, a usto je bio urednik i suradnik nekih od najutjecajnijih časopisa kao što su Rolling Stone i Nacional, radija (Radio 101 i Plavi radio), Slobodne Dalmacije i portala kao što je Tportal.
Jagatić je prvi od pet kritičara koje ćemo ugostiti na našem portalu, a koji su odlučili podijeliti svoje iskustvo bavljenja novinarstvom u našoj domovini, promjenama u industriji od njihovih početaka te problema krađe autorskih prava koje se vrlo često gura pod tepih.
Sa sedamnaest godina uplovili ste u ozbiljne glazbene vode i u njima ste se zadržali do dana današnjega. U tom se razdoblju svašta promijenilo u glazbi. Možete li, na glazbenom i novinarskom planu, usporediti vrijeme kad ste počinjali i vrijeme u kojem smo danas? Što se promijenilo, što je ostalo isto? Kakav je vaš pristup glazbi bio tad, a kakav je sad?
Strašno se puno toga promijenilo. Gotovo sve! Kao prvo, tekstovi su se pisali na pisaćoj mašini, ako ne i rukom, slali faxom ili nosili osobno u redakciju. Greške u tekstu se nisu mogle popraviti jednim klikom. Na tekstu se radilo ozbiljno, ne na brzinu i ne samo da bi se nešto napisalo pošto poto, što je najčešća politika današnjih portala i brojnih redakcija samo kako bi se proizvelo što više sadržaja.
Ploče i kazete su se slušale pažljivo jer nije bilo niti lako doći do njih pa su se stoga puno više cijenile. Kako glazba tako i sam omot odnosno sve zajedno kao svojevrsno umjetničko odnosno glazbeno djelo. Izlozi prodavaonica ploča bile su također put ka novoj glazbi. Danas potpuno nepoznat pojam novim generacijama.
Radio stanice su bile platforma za zabavu, edukaciju i informiranje. Omladinski radio, odnosno kasnije Radio 101, bio je glavni izvor informacija o aktualnoj svjetskoj glazbenoj sceni jer smo slušali pjesme koje su se zavrtjele u svijetu, a potom i vrlo brzo i kod nas. Ne kao danas istovremeno u cijelom svijetu. Nije bilo interneta pa je aktivnost nabave novih izdanja glazbenih urednika bila posebno na cijeni kao i njihov trud da slušatelje upute što se događa na globalnoj glazbenoj sceni. Sve ostalo saznavalo se iz glazbenih časopisa.
Da ne duljim, danas se zahtjeva od novinara da proizvode što više sadržaja upitne kvalitete, jer važnije je imati što više, a ne što bolje. Radio stanice emitiraju pjesme za koje je dokazano i provjereno da će privući veći broj slušatelja koji će potom privući veći kapital, bez obzira na kvalitetu i aktualnost emitirane glazbe. Hrvatska televizija rock kulturu još uvijek ne priznaje kao kulturu jer osim nepostojanja nikakve glazbene emisije posvećene rock glazbi ili aktualnim glazbenim trendovima još uvijek tretira rock kao zabavu za mlade ne pridajući rock kulturi zasluženu pažnju i poštovanje koje zaslužuje. Ostale komercijalne televizije niti ne pokušavaju ništa po tom pitanju. Kao da nisu svjesni još uvijek svog velikog utjecaja. Nema sumnje da je internet sve promijenio i omogućio svakom konzumentu glazbe da sam i odmah sluša što želi, gleda što želi i komentira što i kako želi bez potrebe za fokusom na neki glazbeni projekt za koji je odvojio određeni vremenski period.
S druge strane hiperprodukcija glazbe u svijetu je takva da se valjda svaki dan pojavi tisuću novih pjesama od kojih je barem deset odličnih. To nitko više ne može sve poslušati niti o svemu sve znati. Važno je znati da se sama konzumacija glazbe promijenila iz temelja pa tako jednako i distribucija glazbe i njezina prezentacija. I to na način da je ljudima koji su ostali zarobljeni novim valom iz osamdesetih sadašnja situacija na globalnoj glazbenoj sceni i u svjetskoj glazbenoj industriji potpuno nerazumljiva. Međutim, istraživanje nove glazbe, otkrivanje novih, talentiranih glazbenika, proučavanje novih glazbenih žanrova i trendova nikada nije bilo lakše i uzbudljivije nego danas. Žalosno je jedino što se svi mi koji volimo istraživati glazbu, svakodnevno učiti o njoj i prenositi to znanje dalje, sve manje cijenimo i sve teže egzistiramo na sceni.
Ja sam jednako znatiželjan danas koliko sam bio i na početku svoje novinarske i kritičarske karijere s tim da je danas doista lakše doći do glazbe sa svih strana svijeta. Čak i kada ne znate što tražite i što biste htjeli čuti. A kada otkrijete nešto što vas pali, što vas ugodno iznenadi ili šokira, nešto što želite podijeliti sa što više ljudi, pohvaliti ili osuditi, znate da to možete napraviti u roku odmah. Stoga je gotovo nemoguće usporediti pristup, konzumaciju i distribuciju glazbe osamdesetih i danas. A da ne govorim koliko sam sa 17 godina bio naivan i mlad, pun entuzijazma, znatiželjan i 24 sata budan u odnosu na danas.
U jednom ste podcastu nedavno javno kritizirali hrvatske glazbene nagrade, a bili ste jedan od osnivača novinarske rock glazbene nagrade Crni mačak. Što vas je nagnulo na stvaranje nove nagrade, koja se doduše više ne dodjeljuje? Zbog čega je Crni mačak bio drugačiji od ostalih novinarskih nagrada?
Pitanje je možda djelomično pogrešno postavljeno jer ostale nagrade nisu toliko novinarske koliko su samo nagrade. Rock nagrada Crni mačak je stvorena sa željom da se udari kontra tadašnjoj Hrvatskoj diskografskoj nagradi Porin (koja je u međuvremenu preimenovana u Hrvatsku glazbenu nagradu Porin jer je došlo žestokih bračnih svađa između glazbenika i diskografa) jer su brojni rock glazbenici bili izrazito nezadovoljni tretmanom njihove glazbe odnosno potpunim nepoznavanjem glazbe koju stvaraju i izvode od strane glasačkog tijela Porina. To sporno glasačko tijelo tada, kao na žalost i danas, gotov uopće ne prati zbivanja na aktualnoj hrvatskoj rock sceni (pritom ne mislim samo na rock već na sve suvremene glazbene pravce popularne glazbe) zbog čega smo odlučili i nazvati nagradu Crni mačak novinarskom rock nagradom kako bi stvorili glasačko tijelo od glasača tj. novinara za koje smo provjereno znali da prate scenu i da njihov glas i njihovo mišljenje ima težinu. Tako je i bilo i zato se Novinarska rock nagrada Crni mačak i dan danas zaziva.
Povrh toga, popularnost te nagrade dovela je do veće popularnosti rock scene i nekih izvođača koji su tek kročili na scenu zbog čega su sretniji bili ne samo ti isti rokeri već i diskografi koji su prodavali više nosača zvuka, menadžeri koji su dogovarali veći broj koncerata, vlasnici klubova koji su prodavali više ulaznica itd.
A postojeće glazbene nagrade sam kritizirao jer imaju puno nedostataka što samo po sebi nije sporno niti problem ako organizatori tih istih nagrada iz godine u godinu pokažu dobru volju da ispravljaju svoje greške, ili da ih barem ne ponavljaju i da rade na svojoj reputaciji uvažavajući dobronamjerne kritike, ma koliko god oni mislili da ih netko mrzi pa ih zato kritizira. Svi vole dobiti nagradu samo je problem ako ta ista nagrada zbog svoje inflacije nema potrebnu težinu i poštovanje. Vrijednosti kojih je sve manje i o kojima se sve manje govori zbog čega i sve te nagrade gube na svojoj važnosti. Nešto na čemu treba i te kako poraditi.
Kako je biti glazbeni novinar u Hrvatskoj (u egzistencijalnom smislu, ugledu koji (ne) uživate)? Smatrate li da je novinarstvo generalno kod nas perspektivno zanimanje?
Novinarstvo je ugledno zanimanje u državama koje cijene novinare kao ljude koji misle svojom glavom, znaju se izražavati, imaju svoj stav i informiraniji su od ostalih, a da pri tom ne pripadaju niti jednom lobiji, nekoj struji ili su nečiji kumovi. Drugim riječima u Hrvatskoj je novinarstvo krajnje nezavidno zanimanje koje je izgubilo svoju smisao zbog brojnih ‘kolega’ koji su se ‘prodali’ i koji su okaljali novinarstvo kao profesiju. Na svu sreću još uvijek postoji određen broj novinara kojima se vjeruje, čija riječ se čita ili sluša s pažnjom i koji izazivaju poštovanje.
Drugi je problem što je takvih novinara sve manje jer im je egzistencija ugrožena upravo zbog svih onih nabrojanih vrijednosti koje su izgubile svoj značaj u Hrvatskoj, koji imaju čisto srce i čisti obraz, ali sve teže nalaze redakciju u kojoj se cijeni njihovo poštenje, elokvencija, znanje i informiranost. Volio bih da nisam u pravu, ali me stvarnost svaki dan uvjeri da je biti novinar u Hrvatskoj danas izuzetno teško. Ne bih htio zvučati pesimistično, ali novinarstvo je perspektivno zanimanje za sve ljude koji su u stanju godinama se boriti s vjetrenjačama i vjerovati u to što rade, da bi potom zadovoljni legli u krevet.
No od čega onda živjeti? A baviti se glazbenim novinarstvom, odnosno biti glazbeni kritičar i pratiti popularnu glazbu i pop kulturu je isto kao i biti životinjska vrsta pred izumiranjem. Znate da vas ima još malo, znate da je većini svejedno hoćete li preživjeti ili nećete, ali i znate da ima ono nešto malih skupina koje vas poštuju i ne žele da nestanete iako o njima gotov ništa ne ovisi a najmanje vaša egzistencija i budućnost.
S druge strane kada ste u tom poslu više desetljeća onda vam je gotovo nemoguće prebaciti se na neki novi posao ili se posvetiti npr. praćenju izbornih skupova, tko je sve došao i na koji event ili tko je što danas jeo i pio. Teško je živjeti od ovog posla danas u Hrvatskoj ma koliko god uživali u njemu. Gotovo na rubu egzistencije.
Kao novinar često pišete glazbene kritike, odnosno recenzije. Kako izgleda vaš proces recenziranja albuma? Je li onaj ostao isti kao i na početku karijere ili se promijenio? Čitate li prije pisanja svoje recenzije, recenzije kolega iz drugih redakcija?
Krenut ću od ovog zadnjeg pitanja čitam li recenzije kolega iz drugih redakcija? Čitam, ali tek kada napišem svoju recenziju i onda se zgražam kako su nešto mogli napisati ili se osmjehnem jer smo došli do istog zaključka, ali nikada ih ne čitam prije nego napišem svoju recenziju kako ne bih svojim mišljenjem i stavom utjecali na moj osobni zaključak o nekoj glazbi odnosno izvođaču.
Proces pisanja recenzija smatram izuzetno ozbiljno i tako mu pristupam – kao procesu. Mislim da nikada nisam samo jednom poslušao neki album ili singl i odmah donio svoj zaključak. Uvijek se trudim par dana slušati neki album, ili neki duži vremenski period i onda osjetiti što je taj album izazvao kod mene, a što bi mogao izazvati kod prosječnog konzumenta glazbe. Pri tom prednost ima svaki autor koji je inovativan i koji vidljivo promišlja glazbu i gotov ništa ne radi na prvu. Bez obzira na glazbeni žanr.
S druge pak strane, glazbenici koji stvaraju pjesme u kojima već na prvo slušanje znate čiju glazbu slušaju dan i noć, da se ne snalaze na svojim instrumentima ili da im je tekst napisao netko drugi, automatski dobivaju minus u samom startu. Puno ovisi o atmosferi i emocijama koje izazivaju ali tek nakon što je sve ostalo, sa zanatske strane odrađeno kako treba.
Cijenim svačiji trud, ali sam spreman unatoč trudu svakog glazbenika napisati i da mislim da je to i to loše napravio i da je mogao bolje i po mogućnosti to na neki način i argumentirati. Nije lako, ali čovjeka kao mene to veseli. Dakako, nadam se da sam kroz sve ove godine ispisanih recenzija nekome i pomogao. Ako već ne samim glazbenicima onda barem slušateljima zašto da slušaju ili ne slušaju nečiji album. Jer ipak sam se naslušao i vrhunske glazbe i glazbe glazbenika koju bi htio zauvijek zaboraviti.
Kad smo već kod glazbenih kritika/recenzija, smatrate li da one gube na svojoj važnosti ili ipak zadržavate stav da loša kritika nekog utjecajnog medija može utjecati na uspješnost albuma? Konkretno, smatrate li da su glazbene kritike u Hrvatskoj utjecajne na slušatelje?
To je zapravo povezano s novinarskom profesijom u Hrvatskoj danas. Na što sam vam već odgovorio. Ako postoje glazbeni kritičari kojima se vjeruje, čija riječ se čita ili sluša s pažnjom i koji izazivaju poštovanje, onda i glazbena kritika ima smisla i svoju težinu.
Na žalost, veći broj kritika koje se mogu pročitati u hrvatskom medijskom prostoru su pozitivne jer se kolege i kolegice ne žele nikome zamjeriti pa radije biraju ne napisati recenziju, jer nemaju dobro mišljenje o nekom izdanju, nego napisati da je to izdanje loše. Tako da ako neko novo izdanje koje se puno reklamira nema niti jedne ozbiljne recenzije, najčešće znači da je uglavnom kod svih izazvalo negativno mišljenje samo što će malo tko to i napisati. A ima takvih primjera.
Drugim riječima, nije da je glazbena kritika u Hrvatskoj danas toliko utjecajna da može nekoga pokopati ili popraviti karijeru, ali ne treba niti podcjenjivati snagu kvalitetnih recenzija kao i autore istih. Sam utjecaj na slušatelje, naročito mlađe generacije sve je manji jer je njihovo poimanje glazbe, a još više glazbenih kritičara potpuno drugačije danas od onog kakvo je bilo prije samo 20 godina. Ponavljam da ozbiljan glazbeni kritičar može utjecati na glazbenika i na njegovu publiku, ali sve ovisi o pristupu i samom autoru.
Odradili ste jako puno intervjua. Koji je intervju najveći koji ste odradili, a koji najdraži? Možete li izdvojiti neku anegdotu s intervjua koji ste radili?
Da, odradio sam na stotine intervju i doista mi je teško izdvojiti neki zbog neke svoje posebnosti. Lijepo je čuti kada vam se sugovornik otvori pa vam ispriča nešto što nikome nije. Ili kada se iskreno rasplače jer ste otvorili neku osjetljivu temu. Jednako je lijepo kada vam neki glazbenik ili glazbenica svjetskog glasa pohvali pitanja, što baš i nije čest slučaj i kaže da je uživala pisati odgovore ili odgovarati. Kao i velike svjetske zvijezde koje su potpuno zbunjene ili pak neke domaće glazbene zvijezde koje se pogube pred vašim pitanjima. Sve sam to doživio, i sve je to dio posla. Teško je izdvojiti jedan moment od stotina njih.
Od nedavno se objavljuje hrvatska Billboard ljestvica koja je samo potvrdila sve što se dosad znalo. Zanima me, s perspektive novinara, što vi vidite kao razlog da su ti glazbenici, koji vode na Billboardovoj ljestvici, slabo zastupljeni u medijima, da je njihove pjesme nemoguće čuti na radijskim postajama, a s druge strane, pjesme im na streaming servisima imaju više pregleda od cijelih diskografija etabliranih domaćih glazbenika?
Razlog tome je ta jedna nevjerojatna zatvorenost hrvatskih medija i ljudi koji ih vode, a koji pri tom nemaju pojma o tome što se događa na lokalnoj, a potom i svjetskoj glazbenoj sceni. Ne samo medija već i diskografa. Pa vi možete čuti neke eminentne osobe da govore o tom ‘novom’ glazbenom pravcu tj. rap muzici. Halo? Danas? 2022. godine pričati o rapu kao novom pravcu ili hip hopu koji već dobrih 30 godina hara svjetskom scenom. Istovremeno i glazbene udruge i institucije koje organiziraju brojne nagrade vode ljudi koji također ne prate scenu pa i te nagrade onda više ne predstavljaju pravu sliku scene.
Zahvaljujući internetu, publika sama otkriva svoje zvijezde i to danas tako i treba biti, a radio, novine i televizija u Hrvatskoj kaskaju za tim glazbenim imenima i po par godina, ako ne i po par desetaka godina. Da je to doista i tako govori činjenica da veći broj tih ‘novih’ izvođača uredno može napuniti Dom sportova pa čak i Arenu Zagreb, te izazvati šok kod publike čija informiranost o glazbi se zaustavila na novom valu. Glazba danas ima svoju drugačiju platformu s kojom su nove generacije odrasle i čude se starijima zašto još uvijek slušaju radio i gledaju televiziju kada mogu sami birati što će slušati, a što gledati, kada i s kim.
Usto, često se govori da je glazba koju mi mladi slušamo sve lošija, smatrate li da je tome tako? Vidite li Billboardovu ili Deezerovu ljestvicu slušanosti u Hrvatskoj kao primjer propadanja glazbene kulture?
To ni u kojem slučaju nije nikakvo propadanje glazbene kulture već odraz vremena u kojem živimo i aktualna popularna glazba, sviđala se ona nama ili ne. I po punku se pucalo iz svih oružja kada se pojavio. Publika odgojena na rock’n’rollu je mrzila hip hop i nikada ga nije shvatila. Da ne govorima o brojnim drugim glazbenim pravcima. Glazba i glazbeni žanrovi su jedan živi organizam koji se mijenja gotovo iz dana u dan, ali svaki glazbeni žanr ima svoju publiku koju ni u kojem slučaju ne treba osuđivati zato što slušaju nešto što netko drugi ne sluša.
Dancehall ili trap cajke odnosno pop folk pjesme u suvremenoj r’n’b produkciji je aktualni glazbeni žanr koji je logičan produkt fuzija brojnih glazbenih žanrova na ovim prostorima. Ako vam je svaki dan obojen soundtrackom folka, popa, te zabavne i narodne glazbe, a vi volite slušati hip hop, r’n’b ili trap onda je logično da ćete probati to spojiti. Neki su probali, uspjeli i sada uživaju plodove svojih poteza. Nitko nikoga ne tjera da netko nešto mora slušati. Žalosno je jedino što se jako puno o tome teoretizira, a oni koji teoretiziraju i još više oni koji slušaju te teorije zapravo ne znaju gotovo ništa o toj sceni. Glazbena kultura je zbroj brojnih glazbenih žanrova i poznavanje istih, a gotovo se nikada nikome ne dopadaju baš svi glazbeni žanrovi. Mladi slušaju glazbu kakva im trenutno odgovara i zašto bi to ikome smetalo.
Sastavni dio novinarskoga života su i komentari čitatelja koji znaju biti poprilično neugodni. Jeste li imali koju neugodnu situaciju zbog čitatelja? Koji je Vaš savjet mladim novinarima, kako očvrsnuti na takve komentare?
Kada sam počinjao takve komentare ste mogli čuti samo uživo, pismom ili telefonom. Naravno da je bilo negativnih komentara i nije ih ugodno čitati, ali svatko ima pravo na svoje mišljenje. Na žalost, društvene mreže su ohrabrile brojne ‘pacijente’ da se kroz komentare iskaljuju na nedužnim glazbenicima ili glazbenim kritičarima pa je danas tih komentara daleko više. Osobno ih nisam imao puno. Pri tom bih najčešće pogledao tko komentira i vrlo brzo shvatio da se doista nemam razloga brinuti zbog napisanih komentara. Svaki komentar koji je došao od strane elokventne ili kompetentne osobe zahtjeva pažnju i poštovanje, no takvih je komentara vrlo malo. Ne shvaćajte te komentare previše osobno jer su često napisani u afektu i od strane osobe do čijeg vam mišljenja zapravo uopće nije stalo.
Krađa autorskih prava još je jedan problem s kojim se novinari susreću te to često nije prepoznato kao problem. Koliko se često susrećete s krađom rečenica, dijelova teksta ili čak cijelog teksta?
Mislim da mogu govoriti o tjednom ritmu copypejstanja mojih rečenica koje često čujem na televiziji, čitam u drugim tekstovima i recenzijama ili ih čujem na radiju. Jedino što mogu o tome reći da to nije fer, niti kolegijalno, ali mislim da je to gotovo nemoguće spriječiti. Često kradu oni koji bi trebali sprječavati takve krađe ili upozoravati na njih. Pri tom ne mislim prvenstveno na tekstove već na postojeću vlast. Kada ljudi koji vode državu rade sve ono što ne bi smjeli raditi, kada sudovi ne osuđuju prijestupnike, kriminalce i lopove, već zataškavaju slučajeve, i kada će svi koji ne poštuju zakon biti uhićeni, pošteno osuđeni pa potom i optuženi, onda će i ostatak društva razmišljati da se poštenje isplati i da je ispravno biti pošten jer će u protivnom završiti u zatvoru. Takav stav danas u Hrvatskoj na žalost zvuči kao utopija. O autorskim pravima da i ne govorim.
Serijal intervjua s vodećim domaćim glazbenim novinarima “Razgovori” osmislio je osnivač muzika.hr Edo Plovanić uz financijsku potporu Društva za zaštitu novinarskih autorskih prava DZNAP.
