Punk Rock Holiday – punk praznik u Tolminu u 8 točaka

Osmo izdanje Punk Rock Holiday festivala po mnogočemu bilo je najbolje dosad i rame uz rame s legendarnom ‘jedinicom‘. Iako je nezahvalno odmjeravati i uspoređivati jer je svaka inačica priča za sebe (nažalost dvije godine nije nas bilo, pa za njih ne znamo), ovo poglavlje je ipak zeru posebnije od ostalih koja smo proživjeli i preživjeli.

Donosimo izvještaj u simboličnih 8 točaka, nekih više, nekih manje subjektivnih, zašto je ovogodišnji punk praznik u slovenskom Tolminu malo nezaboravniji od prošlogodišnjih.

Bad Religion

Dovoljan razlog sam po sebi za put pod noge. Bad Religion nisu se nasvirali na ovim prostorima zadnjih godina, a sjećanja na posljednju svirku datiraju još u 2011. i prvi Punk Rock Holiday. U velikom stilu zaključili su festival odsviravši od početka do kraja album “Suffer”, po mnogima jedan od najvažnijih punk ploča svih vremena i proslavili sa svima tako 30 godina od njegova izlaska. Za veliki dio publike koji tada nije bio niti rođen, bili oni toga svjesni ili ne, činjenica da Bad Religion pred njihovim očima i ušima sviraju “Suffer” nešto je kao da Mojsije uživo citira 10 zapovijedi.

Za svih nekoliko tisuća prisutnih bila je to jedinstvena 26 minutna vremeplovska privilegija – tko je bio, pričat će, tko nije, neka ‘pati’. Greg i Jay bili su jedini ‘oriđiđi’ članovi postave benda iz te ere na bini, ali preostali trojac uklopio se savršeno, naročito Brian sa svojim prepoznatljivim solažama. Jedina stanka tijekom svirke bila je metaforičko okretanje ploče s A na B stranu i to je to, što je impresivno za punkere u 50-ima koji su k tome bili vidno raspoloženi i sretni što su (opet) u Sloveniji.

Prvi dio nastupa bio je presjek skoro 40 godišnje karijere, izuzev albuma o kojima se malo priča – “Into The Unknown“, “No Substance” i “New America“. Na moje iznenađenje nismo čuli ništa niti s “The Empire Strikes First” niti stvari “Along The Way” ili “Atomic Garden“, ali sjećam se da smo njih čuli prije sedam godina, pa eto, nisu se htjeli ponavljati! Unatoč zagušenim bubnjevima i zujajućim basom na početku koncerta, zvuk se popravio kako je svirka odmicala, a od početka do kraja najveća konstanta je bio Graffinov vokal koji je još uvijek nevjerojatno ugodan i prepoznatljiv, iako zapravo po ničem poseban.

U svakoj boji njegovog glasa, bilo u starijim ili novijim pjesmama, moglo se maksimalno uživati i razaznati riječ do riječi, praktički u slovo. Profesor je također bio komunikativan i tolerantan prema onima koji bi mu se rukom ili zagrljajem javili netom prije stagedivinga. Nikakve ograde ili barijere između benda i publike nije bilo, što publika nije iskorištavala – oni koji su se popeli na binu bili su pristojni i obzirni. Ipak je Greg autoritet. Bad Religion bili su svježi, nabrijani i prizemljeno grandiozni.

Bad Religion setlista (redoslijed upitan):

1. Generator
2. Stranger Than Fiction
3. Man With a Mission
4. I Want To Conquer The World
5. Anesthesia
6. Punk Rock Song
7. Recipe For Hate
8. You
9. Wrong Way Kids
10. New Dark Ages
11. 21st Century (Digital Boy)
12. Sorrow
13. Infected
14. Fuck Armageddon… This Is Hell
15. American Jesus
16. Suffer album

Hladno Pivo

Iako nacionalni ponos nije nešto što me ispunjava niti ga volim isticati, nitko iz Hrvatske nije mogao ne biti caklenih očiju tijekom nultog, takozvanog warm-up dana, negdje oko 20 sati.

Tada su se na glavnu pozornicu popeli velikani hrvatskog punk-rocka, ma štogod tkogod mislio. Hladno Pivo su prema mojoj evidenciji treći hrvatski bend nakon Pasa i Debelog Precjednika koji je svirao na PRH. Pokazao je svoju ‘neprodanu‘ punk stranu i 40-ak minuta iskoristili su za ubijanje umora u masi tek pridošle publike. Svi su bili odlične volje i na visini zadatka, a ako i nisu, dobro su to skrivali.

Možda je nešto u tom planinskom zraku, ali djelovali su pomlađeno i uživljeno, a Mile je pričao simpatične gluposti na engleskom, hrvatskom i njemačkom jeziku. Jednostavno ideš okolo i govoriš kako je to bend iz Hrvatske. Sviralo se mahom stare stvari uz dva izuzetka (“Superman“, “Nije sve tako sivo“), a cjelokupni štimung je bio taman na mjestu. Čuti “Trening za umiranje“, “Nema više…” ili “Bube švabe” u Tolminu bilo je zakon i svakako jedna od dražih uspomena. Jama za poganje možda je bila poluprazna, ali srce je bilo puno.

Raznovrsnost 

‘Sekvenciranje’ bendova ove godine odrađeno je fantastično, a to se ponajprije odnosi na zastupljenost više smjerova punka kroz sve dane festivala. Prijašnjih godina znalo se dogoditi da u jednom danu prevladava hardcore, u drugom ska, u trećem melodija, ali ovog puta svaki dan je bio žanrovski dinamičan. Jebenica hardcore rap Dog Eat Doga, žestina Terrora i Satanic Surfersa, folk, ska i feštarski elementi Happy Ol‘ McWeasela, Mad Caddiesa, Voodoo Glow Skullsa i Talca (talijanski Dubioza Kolektiv), indie prizvuk The Living Enda i The Menzingersa – sve je bilo raspoređeno tako da nema zasićenja. Ako nešto i nije po tvom guštu, odeš odmoriti, prigrist nešto ili kupiti ploču – u pozadini ćeš i dalje vjerojatno čuti bend i nećeš puno propustiti.

Najčudniji nastup – The Lillingtons – uštimavanje nakon skoro svake pjesme i nimalo komunikacije benda među sobom ili s publikom i dalje je značilo vrlo dobar koncert na tragu Teenage Bottlerocketa s posebnim uvrnutim twistom.

Vrijeme

Na ovo nitko ne može utjecati, ali vremenske prilike bile su najbolje dosad! Još jednom prema našoj analizi (koja može biti jako zamagljena, iskrivljena i netočna) ovo je prvi Punk Rock Holiday bez kiše ili vremenskih ekstrema od početka do kraja. Iako kiša nije toliko loša za osvježenje, a nekad uljepša stvari (Descendents na PRH 1.6), svima je bilo drago da su kišobrani ostali u bunkerima, a kabanice negdje zabačene u dno torbe. Tijekom standardno svježijih noći i jutra dugi rukavi praktički su bili nepotrebni, a tijekom dana rijeke i hladovine, bilo prirodne ili pod pivskim šatorom, bile su prigodne i ugodne. Kad je i bilo vruće, bilo je podnošljivo.

Dorotea lajka: Mad Caddies – “iako smo ih vidjeli u lipnju na Punk In Drublic festivalu, Mad Caddies su napravili još bolji šou s dvostrukim bisom i totalnom štalom tijekom cijelog nastupa. I obrada od NOFX-a bila je dobra”.

Priroda i društvo

Zelena, plava i žuta su boje koje dominiraju kamperskim i koncertnim prostorom, a prijateljski, veseli i otvoreni su osobine koje dominiraju među ljudima u tim prostorima – ove godine malčice više nego prije. Naravno, idiota ima svuda, ali druželjubivost svih prisutnih, od bendova do posjetitelja i organizatora, u kombinaciji s dušehranjivim krajolikom, generira nesvakidašnju prisnost među svima. Sve nacionalnosti i demografske razlike padaju u vodu, a izranjaju se nova poznanstva, prijateljstva i ljubavi. Tek tako netko će te podići s poda, ispričati ti se ako ti prepriječi put ili te zalije pivom, zahvaliti na nečem trivijalnom ili te bez ikakvog razloga zagrliti. Ako te netko i raspizdi, sve se izgladi. Pogledaš nedirnutu prirodu oko sebe – stabla, rijeku, planine, duboko udahneš, otplivaš i sve je bolje. Nakon ovoliko festivala, nema ljepšeg nego naći se sa starim prijateljima i družiti se u ovakvom okruženju – barem jednom godišnje.

Još jedna obljetnica: Lagwagon ove godine slavi 20 godina izlaska albuma “Let’s Talk About Feelings”, po mnogima njihovog najboljeg, a tim povodom odsvirali su ga cijelog i bez obzira na probleme s vokalom Joey Capea, lagwagonovci su priredili očekivanu zabavu.

Beach stage + Acoustic stage

Od samog začetka festivala organizatori se brinu za manje afirmirane bendove i za njih postoji Beach stage. Bendovi tamo počinju svirati već u 12 sati (!) sve do nekih 18-19, dok ne počinje program na glavnoj pozornici. Kako bi ublažili sviranje po najvećim vrućinama, svirke se odvijaju tik do plaže. S te pozornice bi se uz malo veći hop moglo čak i skočiti u rijeku! Tu se zapravo odvijaju divlje stvari dok mnogi još spavaju, kakaju ili piju četvrti Monster i tko zna koju ledenu kavu. Takvom manjku izloženosti organizatori su doskočili mega kampanjom na društvenim mrežama! Više nego ikad streamalo se uživo putem YouTubea i Facebooka, bacalo se gro priča na Instagramu, i trljalo se soli na rane onima koji nisu tu. Pošto je festival rasprodan mjesecima unaprijed, zašto i ne bi? Svaka čast marketingu!

Acoustic Stage s druge strane u nekim trenucima je imao veću posjećenost od glavnog stagea! Akustični nastupi održavali su se uglavnom u poslijepodnevnim pauzama, ali znalo se dogoditi simultano sviranje na akustičnoj i glavnoj pozornici, što je zamjerka i nešto na čemu se treba poraditi za iduću godinu. Imena poput Bad Cop/Bad Cop i The Lawrence Arms dovoljno su velika i kvalitetna da intimne verzije svojih pjesama sviraju bez pozadinskih smetnji, a broj posjetitelja koji su izvođačima disali za vrat je dovoljan pokazatelj. Niti pozornica na plaži niti akustična pozornica nisu novosti za PRH, ali i tu je napravljen kvalitetan pomak.

Glas posjetitelja: “Razmotrite ovo, poluotok između dva kristalno plava potoka okružena divnim planinskim rasponom, 5.000 sretnih punk rock fanova, puno hrane i pića, kao i bezbroj aktivnosti na otvorenom, kampiranje, klizanje, rafting, ronjenje ili jednostavno čilanje na plaži. Dvije faze, bez prepreka. 5 dana, gotovo svaki dan 12 sati punka i hardcorea s najboljim bendovima na svijetu. Ovo nije običan praznik, ovo je punk-rock praznik” (Tom, Engleska)

Organizacija

Toliko dobra da je postala predvidljiva i nepredvidljiva odjednom. Sve se zna, sve je jasno, ono što možda nije, razjasnit ćemo uz smiješak na licu. Čisti WC-i, raznolika hrana, parking, kamping, popratni materijal, smjernice, popusti u dućanima i pogodnosti kod posjećivanja gradskih atrakcija. Toliko gradić Tolmin i organizatori dišu kao jedno. Iako se svako godine nešto promijeni, svake put je bolje. Punk i organizacija idu ruku pod ruku, anarhija je samo smiješna riječ.

Cijene su uvijek osjetljiva tema za nas, ali gledajući ih prije par godina i sada, njihov rast je prihvatljiv. One su ionako više prilagođene boljestojećim državama od naše. Tehnički je sve na punk razini. Nekad bolje, nekad lošije, nekad preglasno, na momente neujednačeno, ali to je punk-rock. Čistoća i briga za reciklažu su pri vrhu prioriteta. Također, ne nedostaju ni dodatne aktivnosti poput skate-parka, a hrane i pića i dalje ima napretek, za svejede i vegetarijance, s naglaskom na domaćim i zdravim sastojcima.

Igor lajka: The Lawrence Arms – “moja želja napokon se ostvarila i to duplo (akustično i klasično). Napokon sam čuo “The Slowest Drink In The Saddest Bar On The Snowest Day In The Greatest City” uživo”.

Obitelj

Poznata lica u publici, isti zaštitari na nepromijenjenim punktovima, prijatelji s obje strane šanka i identični veseli organizatori – svi skupa nošeni zvucima bendova od kojih je većina ovdje bila barem jednom. Članovi bendova prije i poslije nastupa šeću među pukom. Raspoloženi (i mamurni) radnici u trgovinama i posebne pogodnosti za festivalsku publiku u svakom kutku Tolmina. Prijatelji iz Francuske, Njemačke, Engleske, Slovenije i Hrvatske. Ljubazni sugrađani i susretljivi iznajmljivači.

I tako iz godine u godinu, familijarnost je ove godine dosegla vrhunac. Samo ljubav. Gdje potpisujemo papire za preseljenje?

Izvještavaju: Dorotea Kovač i Igor Maračić