Slučajno mi se dogodila malo duža koncertna pauza pa sam odlučila prekinuti zimsku monotoniju, ali i izaći iz vlastite žanrovske zone komfora. Za taj pothvat sam odabrala zanimljivu večer u Vintageu i iako ta odluka ne spada u novogodišnje, svakako je bila odlična. Radni tjedan su prepolovila tri zanimljiva sastava, odlično spojena u jednu priču, žanrovski nekako bliska, ali opet unikatna u svom radu.
Prvi su nastupili electro-shocked pop bend The Hunting Dogs. Radi se o riječko-talijanskom dvojcu koji se upoznao na jazz studiju u Trstu, a spojila ih je želja za stvaranjem drugačije glazbe uz zadržavanje pristupa improviziranju i poigravanju sa zvukom. Iako imaju službeni žanrovski opis, gledajući ih uživo stječe se totalno drugačiji dojam od onoga što vam se možda motalo po glavi kada čujete electro-shocked pop. Pozornica je očekivano bila puna tehnologije, ali i klasičnih instrumenata poput gitare i saksofona. U pitanju je bio zaista jedan specifičan performans na pozornici. Koristim riječ performans jer sam u ovakvim situacijama više sklona koncert gledati, proučavati i slušati.
Takva je bila i većina publike, u početku malobrojna, ali se do kraja svirke počela popunjavati. Rijetki su se prepustili beatovima i gitarskim melodijama te zaplesali ispred pozornice. Prve tri pjesme su odsvirali u komadu, a nakon toga Alba se u simpatičnom tonu obratila publici s pozdravima i najavama. Marco je za svojim instrumentima djelovao samozatajno kao i većina umjetnika koji se kompletno užive u glazbu i njezinu izvedbu. Njihova glazba djeluje često mračno i mistično, a tu atmosferu je Alba balansirala svojom pozitivnom energijom između pjesama. Kao što sam već rekla, Marco je virtuozno upravljao elektronikom dok je Alba svojim vokalnim sposobnostima preotela svu moju pažnju. Mogla bih napisati poseban članak o tome kako ekspresivno koristi svoj glas. Nisam često bila gost ovakve vrste nastupa, ali me korištenje loop tehnika, nasnimavanje vokala, ali i ostalih rekvizita poput lonca sinoć zaista oduševilo. Vjerujem da je praksa i uvježbanost ključ uspješnog nastupa i zaista je bio gušt promatrati kako dvojac na pozornici barata svom tehnologijom i drži publiku u šaci.
Nakon njih se na pozornicu penje još jedan domaći sastav iz Zagreba. NO!Mozzart je post dub rock bend koji je svojim radom pokupio veliki broj pozitivnih komentara glazbenih kritičara. U Vintage su došli predstaviti novi album “StraightFromTheBalkans”.
Isprike na propuštanju samog početka svirke jer sam imala priliku popričati s prethodnim izvođačima, a kada sam se vratila u dvoranu dočekala me totalno drugačija atmosfera. Ovaj sastav također koristi loop efekte, pedale i samplove, ali je meni osobno u zvuku dominirao bubanj. To je i najveća razlika u odnosu na prethodan nastup, prisutno je više “organskih” instrumenata, a cijeli nastup sam doživjela kao jedan moćan session bez prekida. To bi značilo da su uspjeli zadržati moju pažnju između pjesama i okupirati me svojom izvedbom. Dvorana je bila pristojno popunjena za večer u sredini tjedna, a publika je oduševljeno reagirala na sve što su nam dečki servirali. Zoran Vujanović glazbu svog benda opisuje “kao tihu, glasnu, tamnu, ritmičnu, psihodeličnu, šamanističku, dramaturšku, socijalno društvenu, političku, agresivnu, pomalo modernu, plesnu, melodijsku, bez kompromisnu, s nekim teškim korijenima iz prošlosti i nadom u bolje sutra”. Bolje riječi od ovih nisam mogla smisliti, ovaj nastup u publici zaista može pobuditi neke osjećaje i misli kojih niste bili svjesni. Možete se prepustiti ritmu i iskoristiti nastup kao terapijski tretman tj. kako volim reći “ištekat mozak”. Ovaj progressivni art rock s elementima psihodelije nije za šire mase, ali sigurno ima svijetlu budućnost na domaćoj sceni. U suprotnom scenariju, njegova kvaliteta je itekako dostojna stranog tržišta i većeg broja publike na nastupima.
Kraj večeri je bio rezerviran za stilski još posebniji nastup. We Are Dark Angels je njujorški duo koji čine Deantoni Parks i Nicci Kasper. Najpoznatiji su po suradnjama s Johnom Caleom, Flying Lotusom i Mars Voltom, a proslavile su ih kompozicije koje potpisuju za film “Dog Eat Dog” i soundtrack druge sezone serije “True Detective”. Za Parksa kažu da je jedan od najboljih bubnjara zadnjih dvadesetak godina. Ljetos je u intervjuu spomenuo i kako voli podučavati tako da je dan ranije održana i radionica imena “Balance in Technology & Self“. Koncert je počeo skoro sat vremena kasnije i nakon otklanjanja nekih tehničkih poteškoća započela je virtuoznost spajanja bubnja i elektronike. Prvi dojam je bio “brutalno”, Deantoni za bubnjevima je stvarno prikaz umjetnosti tog instrumenta, čovjek živi bubanj i za bubanj. Generalno smo navikli da su bubnjari na koncertima negdje u pozadini i često ne dobivaju dovoljno pažnje ili priznanja zbog te zabačene pozicije tako da je stvarno bio gušt doživiti drugačiju atmosferu.
Zbog kašnjenja cijelog programa, obaveza i prijevoza na žalost nisam ostala do samog kraja svirke, ali sam doživjela poštenih sat vremena u skoro praznoj dvorani. Vjerujem da je većina publike došla zbog domaćih izvođača pa s obzirom na to da je ipak radni dan nisu bili u prilici poslušati program do kraja. Prava šteta, ali otprilike 20-ak prisutnih ispred pozornice ipak je konzumiralo ponuđeno i vraćalo pozitivan feedback. Znala sam kakav nastup otprilike mogu očekivati i o kakvom se sastavu radi, ali mi je nakon otprilike pola sata svirke bilo možda već malo previše svega. Priznajem i da sam izgubila koncertnu kondiciju, pogotovo za večeri kada je više različitih nastupa u pitanju. Cijeli dojam se može usporediti sa scenarijem filma koji vas na prvu zakači, radnja se malo rastegne i mislite da ćete odustati jer gubite koncentraciju, ali vas onda s nekim šok elementom ipak ponovno okupira i želite još. Glazba koju stvaraju je također u mračnijem tonu, uživo zvuči dosta eksperimentalno i hipnotizirajuće te se lako pretvara u neku vrstu ambijentale. Svaki put kada nesvjesno potonete u taj ritam, Nicci Kasper vas probudi jačim beatovima i melodijama. Isprika Kasperu i njegovoj genijalnosti, ali je bubanj ove večeri bio glavni. Velika šteta što light show nije dolazio do izražaja, a savršeno je mogao začiniti koncert ovakvog tipa.
Ovo nije bila večer klasičnog formata gdje je lako pratiti set liste, bend se nakloni vi plješćete i tražite još. Ovo je puni sjaj specifičnih i nesvakidašnjih žanrova koji izvedeni uživo, publiku vode na putovanja u neke druge dimenzije. Svakako mi je drago da sam siječanjsku monotoniju završila ovim događajem i želja mi je u budućnosti ove izvođače poslušati odvojeno kako bih sigurno još intenzivnije doživjela njihov rad.
