NO!Mozzart je post dub rock bend iz Zagreba koji podsjeća na genij Laurie Anderson, The Birthday Party i Stevea Jansena, ali i na avangardne radove Radioheada i Johnnyja Greenwooda te Kraftwerka. Ali stvarno! Riječ je o jednom od najzanimljivijih bendova na današnjoj glazbenoj sceni, a 2017. godine pod etiketom progressivecrew.com izdaju EP “InTheWoods” i od tada nastupaju po europskim gradovima, a u Hamburgu su nedavno završili snimanje novog albuma “StraightFromTheBalkans”.
Nakon što su krajem prošle godine svirali kao predgrupa bubnjarske zvijezde i pionira njujorške elektroničke jazz scene, Joja Mayera i njegovog sastava NERVE, u srijedu, 30. siječnja, u Vintage Industrial Baru ugostit će njujorški duo We Are Dark Angels, koji čine Deantoni Parks i Nicci Kasper, najpoznatiji po suradnjama s Johnom Caleom, Flying Lotusom i Mars Voltom te kompozicijama koje potpisuju za film Paula Schradera (Dog Eat Dog), kao i suradnji s Lerom Lynn i T Bone Burnettom na pjesmi “Lately” sa soundtracka druge sezone serije “True Detective”. Dodatno pojačanje na koncertu bit će The Hunting Dogs, originalni glazbeni projekt iza kojeg stoje Alba Nacinovich i Marco Germini, a domaćini večeri NO!Mozzart tom će prilikom i predstaviti ranije spomenuti album “StraightFromTheBalkans”.
Sve navedeno bilo je i više nego dovoljan razlog da popričamo s alfom i omegom benda Zoranom Vujanovićem. O glazbi, politici, supkulturama, samoborskim šumama…
Za početak, kako biste svoju glazbu opisali nekome tko za vas nikada nije čuo?
Moderna glazba s mantrističkim obilježjima. Opisao bih je kao osobnu, tihu, glasnu, tamnu, ritmičnu, psihodeličnu, šamanističku, dramaturšku, socijalno društvenu, političku, agresivnu, pomalo modernu, plesnu, melodijsku, bez kompromisnu, s nekim teškim korijenima iz prošlosti i nadom u bolje sutra. Volim riječ inovativno, nakupinu emocija i vizija koje se pretope u neku vrstu dijela. Neki put možeš i letjeti ako baš želiš, ali to je samo moje mišljenje…
U srijedu, 30. siječnja nastupate u Vintage Industrial Baru s još dvoje izvođača, a na pozornici će vam se pridružiti i posebni gosti iz New Yorka? O kakvom se eventu točno radi?
Pozvao bih sve hejtere i ljubitelje na ovaj poseban audio-vizualni event… S obzirom da ne sviramo često u Zagrebu ovo je prilika da iz prve ruke čujete nove materijale. Sviramo u postavi Dobranić, Dugandžić, Vujanović te gost Nicolas Sinković (vibrafon, programming). Uz bečki dvojac DornWittchen koji će se pobrinuti za vizualni dio imamo i odlične goste, poznati njujorški duo We Are Dark Angels, čiji sastav čine Deantoni Parks i Nicci Kasper. Momci se vraćaju u Hrvatsku završiti glazbeno dokumentari film koji smo započeli u ljeto 2018. godine na otoku Pagu u suradnji s umjetničkom kućom Big Yellow House te će ujedno i gostovati na našoj promociji.
Tu su i The Hunting Dogs, riječko-talijanski duo koji svira electro shock pop. Apsolutno jedan od kreativnijih sastava na našoj sceni i pomalo ispred našeg vremena. Čine ga Marco Germini i Alba Nachinovich koja spada među istaknutije umjetnike naše generacije na ovim prostorima, a i šire apsolutno.
Moram spomenuti i da dan ranije, u utorak 29. siječnja, u KCM-u Mesnička, jedan od najboljih bubnjara današnjice Deantoni Parks održava radionicu pod nazivom “Balance in Technology & Self“, te svatko tko kupi kartu za workshop može s njom i na koncert (uz priloženu kartu naravno)!
Zašto misliš da je Alba Nachinovich jedna od istaknutijih umjetnica na ovim prostorima?
Jer ne podliježe normama. Ističe se svojim procesom. Grebe. Inovativna je konstantno, ima svoj stil i kontinuiranost. Jednostavno ne možete ne vidjeti koliki je ta žena genije. Vjerujem da će to uskoro postati i stvarnost naše scene, da pojedini individualci koji izmiču klasičnim normama postanu mainstream. Jedino se tako možemo predstaviti i izboriti za mjesto na globalnoj sceni, izaći iz normi koje su proizvod naše zatucane stvarnosti, ponuditi alternativu, umjetničko djelo i kontinuiranu izvedbu koja će konstantno postavljati glavno pitanje: “od kud je ovo došlo jebote?”. Sigurno se neće iznenaditi slušajući bend koji zvuči kao da je ostao u ’90-ima.
Treba nam jebena društveno kulturološka revolucija, promjena mindseta… Iz takvih depresivnih sredina niču najjače supkulture i ostale alternative. To je okidač. Na žalost narod nije spreman za revoluciju, a vrijeme je, živimo nametnutu prošlost, živimo nemir, a to se reflektira na naš pogled na život, umanjuje mogućnosti i vjeru u samoga sebe te cjelokupnog društva u cijelini. Između ostalog, uglavnom smo papci, slegnutih ramena, nitko nikoga ne voli, malo tko će se radovati tuđem geniju i uspjehu kod nas. To je još jedna od kočnica našeg društva, a i ljudi općenito. A da ne načinjem tu našu veliku i bogatu scenu, od koje mi se povraća… pravi promotori jedva da postoje, moraš ovo, moraš ono da ti pusti pjesmu, kritičarima popušiš pa ti napišu osvrt, ili te zapaze kad se medijski eksponiraš… Onda vole pisati. j…. to! Kad se već sekiram spomenut ću samo ovo, recimo država daje na stotine hiljada eura našim X izvođačima ili na primjer Gibonniiju koji je postigao sve što je mogao unutar naših gabarita i previše… Oni šalju takvu ekipu u London na skupa snimanja u Abbey Road… troše naše pare da promoviraju propalu državu s glazbom na hrvatskom jeziku koju apsolutno nitko ne razumije i koja je ono Titanic…. Neka država uloži pola milje eura u Bebe Na Vole, kojeg će svi razumjeti u cijelom svijetu i razumjet će od kud dolazi na kraju krajeva, ispričat će im sofisticiranu priču, uronit će ih u san, pretvoriti to u umjetnost i donijeti im 10 milja eura nazad kad ga zavrte. I ja bi osobno bio ponosan da nas takav umjetnik predstavlja. Uloži u Gibonnija pola milje eura vani i dobit ćeš kitu galebovu, neće ga ni pogledati. Osim ako se fokusiraju na dijasporu.
Uglavnom kod nas ne postoje alternative i supkulture koje se prate te ne dobivaju apsolutno nikakav značaj u ovakvom sistemu, a ako se nešto i rodi na našoj mainstream sceni, naravno s pjevanjem na hrvatskom, taj netko je gotovo sigurno shvatio i naučio što treba radit unutar tih supkultura. Ali jebeno dobro (po)stoji postolje za copy paste izvođače i sve što liči na nešto što već je. Ako se dogodi AC-DC na ovim prostorima, eto naših kritičara… viču rodio se Balkanski AC-DC i deri par godina.
Kako je cijela NO! Mozzart glazbena priča počela i otkud uopće ideja imena za bend?
Počelo je nekad davno, solističkim pristupom, loop tehnikama s mnoštvom pedala, akustičnom gitarom, vokalom i loop vokalom. Čudno u to vrijeme na Balkanu, zvučalo je kao one man band, post classical, na neki način izlaženje iz vlastite komfort zone, stvaranjem u trenutku, davanjem sebe direktno publici, očima uprtima u tebe… bili su to dugi solistički sessioni bez stanke, prilično duhovni, ali jako iscrpljujući. Vidio sam tipa kako ubija kahon negdje u Zagrebu… ritmički genije … Imao sam svirku u Beogradu i putem si razmišljam o tom tipu… jebo me život, tip bi razvalio beatove na ovom eksperimentu. Prođem granicu na putu za Beograd, stanem na benzinsku, kad eto njega tamo nešto kupuje. Nismo se znali, pomislim si, to je to, energija. Matija Santro godinama je član NO!Mozzart kolektiva. Zajedno smo s Julijanom Žarkovićem (synth bass) snimili akustični LofI album od 8 pjesama u Hamburgu 2018. godine. Uskoro više o tome, ali to je definitivno začetak NO!Mozzarta kao kolektiva. Na kraju nije bitno u kakvoj smo verziji ili žanru, bitno da stvaramo originalnu glazbu i dobre kompozicije.
Nakon toga počinje začeće NO!Mozzart electro postrock dub postave, to je i bilo logično rješenje. Trebalo nam je masti i groovea! Postava je nastala prilikom odlaska u šumu u Samoborska gorja, totalne izolacije, sa studio opremom i Penny (pas)… Uglavnom u to vrijeme Dobranić i ja smo počeli opasno brijat te je na svu sreću došao u šumu da se regenerira. Začudo Božje mislim da smo obojica bili na rubu životnog sloma te nam je trebala samoća i plakanje. Bila je jesen, duboko u šumi, spavamo, sviramo, meditiramo… prvu noć smo Dobranić i ja odradili cijeli idejni materijal, samo je izlazilo iz nas… snimili smo “InTheWoods” EP; dio pjesama s tog albuma nismo još izdali. Dugandžić aka Mr. LowFrequencies pridružuje se bendu vrlo brzo nakon toga i svojim pristupom nadodaje jednu dodatnu nijansu zvuka, a bome pridodaje i izgledu benda… Moram reći da sam izrazito ponosan na naš sound, NO!Mozzart sound. To je to sad. Onako kako smo i zamišljali.
NO!Mozzart je samo jedan oblik bunta na okolinu, oblik mašte, našeg stvaralačkog božanstva, meditacije, mira, nama pojedincima… Druga teorija je, s obzirom da sam bio klasičar, teza da nema “dalje” od Mozarta i sličnih njemu. Danas ima puno većih Mozarta nego ikada prije. To je samo jedna od ludosti koje me naljute tim pristupom edukacije u 21 stoljeću. – ali nemojte me krivo shvatiti Mozart je bio TOP shit! Respect. Sve cool.
Pjesme su na engleskom. Postoji li neki poseban razlog za to? Je li razlog tome ambicija za probojem (i) na inozemno tržište ili se jednostavnije izražavate na engleskom? Koliko su tekstovi zapravo bitni s obzirom na glazbeni ambijent koji svojom izvedbom stvarate?
Odrastao sam na zapadnjačkoj glazbenoj kulturi, pa nakon toga sevdah, itd. Mislim da je isto za većinu kolektiva osim sevdaha (to ne mogu 100% tvrditi) pa nam to nekako i prirodno dolazi. Meni kao gitaristi i vokalu je lakše i prirodnije pjevati na engleskom. Proboj na inozemno trzište je naravno jedan od ciljeva, ali ne i razlog postojanja ili izvođenja naših kompozicija na engleskom jeziku, to je više stav osobne naravi. Tekstovi su bitni ako si dozvoliš i osjetiš potrebu za njima uz sve ostalo što čujes ili osjetiš. Tekst svakako pridodaje priči, kao i vokalna izvedba uz to. Daje ti mogućnost da se još više izgubiš u toj harmoniji tema i melodija. U većini slučajeva određuje smjer kompozicije, tako da dva puta razmisli prije nego daš vokalu čast da ti usere stvar.
Tko je zaslužan za glazbu, a kako nastaju tekstovi? O čemu zapravo pjevaš?
Glazbu skoro pa pišem svakodnevno, kao i većina kolektiva. Nekad radimo na gotovu stvar, nekad stvaramo u trenutku iz prve i ta energija nam je posebno bitna. Čista harmonija.
Tekstovi se uglavnom događaju u trenutku uz instrument ili promišljeno, samo počnem pjevati pa tu krenu kojekakva spasenja i misli. Koristim loop tehnike, pjevam i više vokala istodobno te koristim vokal kao instrument. Pjevam sebi, tebi, njoj, pjevam o potrebi čovjeka, o jednostavnosti i kompliciranju, manama, boli i smrti, o hipokritima na sceni i političarima, o političarima i popovima hipokritima, tragikomičnom sistemu i nepravdi uz misao ljubavi za malog čovjeka kao i za osobnu satisfakciju i pražnjenje, posebno negativnih emocija zbog svega gore navedenog. Ne prodajemo nikakve propagande… sve je više manje rečeno. To su isključivo osobna promišljanja i stavovi. Nina Simone je jednom rekla: “An artist’s duty, as far as I’m concerned, is to reflect the times.”, pa smatram to nekako i svojom, ali i našom dužnošću. Odrastanje u ovakvoj zagađenoj sredini definitivno je pridonijelo zvuku, a i priči benda.
Predstavi nam ostatak ekipe…
Đuro Dobranić – bubanj, Ivan Dugandžić – bass, Nicolas Sinković – vibrafon,programming, Matija Santro – kahon, stuff (NO!Mozzart LoFi), Julijan Žarković – synth bass (NO!Mozzart LoFi), Zoran Vujanović – guitar,vocals,loops, Claudia Virginia – vizuali , Igor Pauk – sound engineer.
Svirali ste kao predgrupa Jojo Mayeru. Jeste li osjećali pritisak?
Bila nam je velika čast svirat prije Jojo Mayera & Nerve, iz razloga što ih svi respektiramo i razumijemo koliko veliku ulogu su imali u širenju live electro post rock jazz scene. Tu odmah možemo naći i poveznicu s Deantonijem Parksom koji je u isto vrijeme kao i Jojo Mayer krenuo sa sviranjem tzv. kompjutorskih beatova i ritmova, samo su imali drugačije stilove. Jedan je peglao iz New Yorka, drugi iz Chicaga. Na početku ’90-ih i velikih negiranja takvog pristupa sviranja od strane struke, jazzista i ostalih, danas više manje svi najbolji bubnjari koriste njihovu tehniku kao npr. Marc Guliana, Nate Smith i ostali.
Da se vratim na Nerve koncert… Nismo imali osjećaj pritiska… više uzbuđenja. Publika je bila odlična cijeli koncert i dojam je bio izuzetno pozitivan kroz cijeli event. A Jojo onako zavaljen u fotelju u backstageu samo je dobacio: “Hey man, you guys play some real deep psychedelic stuff, really… deep psychedelic stuff… it’s good man.“
Iza vas je EP ‘In The Woods’ koji ste izdali nezavisno. Nedavno ste u studiju u Hamburgu snimili album. Reci nam nešto više o tom procesu. Zašto ste ga odlučili snimiti izvan granica Lijepe naše i kako je do toga uopće došlo? Kako je tekao cijeli proces te kakvi su dojmovi sa snimanja?
U Hamburg smo išli s ciljem za vrijeme InTheWoods EP toura diljem europe. Išli smo da se maknemo. Radili smo i živjeli u vrhunskom studiju te nam se jako dopala ozbiljnost i korektnost rada. Želimo da nas čuju i da prodrmamo udaljenije scene, poanta je čim više svirati, doživljavati… Snimljena su dva albuma od kojih ćemo jedan (“StraightFromTheBalkans” LP) ujedno i promovirati na koncertu 30. u Vintageu. Uskoro će svjetlo dana ugledati i službeno izdanje, ali nakon što se ploča proizvede, a za ovu prigodu imat ćemo 30-ak limitranih disk EP-a sa sobom, kao i sve prošle materijale.
Kako je izgledao vaš glazbeni, ali i osobni progres od prvih proba pa do skorog (prvog) albuma?
Rekao bih kreativno, radno, jebeno zajebano, neuredno, naporno… ali imamo puno toga još za pokazati. Drugi album se već planira i bit će nešto sasvim drugačije. Moramo još puno raditi i nastojati iznova nudit alternative.
Izdvoji nam jednu super pozitivnu i jednu možda malo manje pozitivnu stvar iz dosadašnje NO!Mozzart sviračke karijere.
Super pozitivna je ta što imamo ljubavi za to što radimo. To je ključ svega… bez nekog oblika ljubavi si ništa, luk i voda kao prah i pepeo. Strašno. Manje pozitivna je “strpljenje“. Koliko god je super imati tu vrlinu, bome ju je zajebano i trpjeti.
NO!Mozzart planovi za bližu i dalju budućnost…
Nakon izdavanja i promocije albuma u vinilnom i digitalnom izdanju koje se očekuje početkom 3. mjeseca, krećemo na manje turneje po europi i UK. Ljeti lovimo festivale, neki su već i dogovoreni. Plan je svjetska turneja u narednih godinu dana. To ti dođe k’o neka berba. Postoje i godišnja doba! Nakon toga opet Balkane, Balkane, moj… Mi živimo to… Bog s nama i s vama!
