Ja vam neću reći da su The White Stripes ‘svjetska rock atrakcija’ kao što pišu u Jutarnjem. Jer sam ih počela slušati prije nego što je za njih saznao MTV. Niti ću vam pisati ko je od poznatih faca bio na koncertu. Jer The White Stripesi nisu Bijelo dugme, a Muzika.hr nije Glorija. Ali ću vam reći da je ovaj koncert opasno priprijetio skinuti Girls Against Boys s moje liste najsexy koncerata na svijetu.
A počelo je tako da je kiša već u rano jutro ubila sve nade da će ovo dobro završiti. Jer The White Stripesi su htjeli svirati isključivo u nekom neobičnom prostoru i na Klaonicu su pristali tek nakon što su vidjeli fotografije. Tako da o nekom prebacivanju nije moglo biti ni govora.
Na svu sreću, kiša je prestala negdje prije 20 h i tako barem malo uljepšala ambijent prostora koji je nekad služio mučenju jadnih životinja, a danas izgleda prilično oronulo (ah, kad samo pomislim da će ovim sretnicima danas svirat na Križankama…).
No, osim one ogromne kaljuže na ulazu koju bi eventualno mogao preskočiti samo neki atletičar na 3000 m zapreke, moram priznati da sam prostor i nije bio tako loš osim onog mix pulta na sredini zbog kojeg se odostraga vjerojatno ništa nije vidjelo.
Najavljeni Mando Diao ipak nisu nastupili kao predgrupa, nitko nije objasnio zašto, ali sam danas saznala da ih navodno bend nije htio. No, nekako sumnjam da su Messerschmitti bili izbor glavnog benda. (Zašto se nitko nije sjetio The Babiesa koji upravo završavaju novi album? Zašto??). A ako su već išli izvlačiti bendove iz naftalina onda su se bar mogli potruditi i naći negdje Spoonse. I dozvoliti im da sviraju samo “Voxin”.
Između je bila poduža pauza u kojoj se spremao stage za The White Stripese, sa pravim palmama, kipićima i ogromnim platnom na kojem je bila nekakva jabuka u pozadini. Smiješni roadiji u crnim odijelima koji su svi do jednog (mislim da su bila trojica) izgledali kao klonovi Jacka Whitea šetkali su se po stageu a mi svi napeto iščekivali kad će se napokon ukazati pravi Jack i Meg.
I onda su negdje iza 21:30 napokon izašli u svom tipičnom crno-bijelo-crvenom izdanju. Čak su i bubnevi bili crveni. I krenuli s “Black Math“. Razglas nije bio dobar, ali su srećom brzo digli vokale pa se normalno čulo. Masa me gurala i udarala, ali ovo je bio prvi put da se nisam bunila. A ne bi imala ni kada jer sve se događalo tako brzo.
Nikakve komunikacije s publikom nije bilo, ali je kemija između njih dvoje na stageu bila savršena. Jack je preveliki igrač da bi negde ostavio mjesta improvizaciji, ali uspjela sam u jednom trenutku vidjeti da je nešto (netko?) i njemu izmamilo osmijeh na lice. A Meg je bila božanstvana. Onako sitna i slatka i sva u bijelom, ali kad raspali po činelama uz onaj anđeoski osmijeh imate osjećaj da je svirati bubnjeve najlakša stvar na svijetu. A o njenoj tehnici neću, ali žena definitivno ima neki svoj stil.
Stvari su se nizale k’o po špagi, a rijetki trenuci predaha bili su oni kada bi Jack sjeo za klavir (“I Want To Be The Boy..“) ili uzeo mandolinu, a Meg ustala za svojih 37 sekundi “Passive Manipulation“. Bile su tu još i “Fell In Love With A Girl“, “Hotel Yorba“, “Dead Leaves And The Dirty Ground“, “Blue Orchid“, “Little Ghost” i prekrasna “Jolene“, obrada Dolly Parton i njihova favourite live stvar koja me totalno ganula. U sredini je bilo nešto malo bluesa, a završilo se jednako furiozno sa “The Hardest Button To Button“.
I onda na bisu “I Just Don’t Know What To Do With Myself“, “Red Rain” i nepogrešivo za sam kraj “Seven Nation Army“. I pozdrav na kraju: “This is my big sister Meg and I’m Jack White“, naklon, i nestali su u crvenom mraku. Kratko, ali slatko. Žao mi je da nisu svirali “I Think I Smell A Rat” ili “Apple Blossom”, ali ne želim prigovarati jer da mi je netko rekao prije par godina da ću ih gledati u Zagrebu pa makar pola sata potpisala bi bianco.
Je, 65 minuta je malo, čak i za upola manju cijenu ulaznice, ali količina pozitivne energije koju je ovaj koncert ostavio na mene trajat će još danima. A ako je suditi po onoj ‘Nikada više nećeš imati drugu priliku za ostaviti dobar prvi dojam’ mogu samo reći da Jack i Meg itekako dobro znaju kako se to radi.
Fotografije s koncerta možete pronaći na galeriji fotografija
