Ako se mene pita, najbolji album The White Stripesa je upravo “White Blood Cells“, a razlozi su mnogobrojni, pa ću ih barem djelomično pokušati objasniti u narednim redovima. Za sve se moramo vratiti točno 20 godina unatrag, kada su 3.7.2001. The White Stripes objavili treći album.
Ta 2001. jedna je od ključnih godina milenijskog revivala indie rocka malih bendova jer se već do tad lagano skupila kritična masa mladih bendova koji su rock vratili tamo gdje mu je mjesto. Surovi garažni zvuk počeo je dominirati, a takvih bendova bilo je po cijelom svijetu, od Australije i Novog Zelanda, preko Švedske, do najrazvikanijih tržišta poput Amerike i Britanije. Svi su imali taj zajednički faktor, a to je retro zvuk oplemenjen novim trikovima nabrijanih klinaca.
The White Stripes u 2001. i jesu i nisu bili novi bend. Iako su postojali tek par godina, iza sebe su imali već dva vrlo solidna albuma koji su skrenuli pažnju na njih, da bi upravo “White Blood Cells” bio album koji ih je izbacio u orbitu, posebno MTV hit singl “Fell in Love with a Girl” koju su svi zavoljeli na prvu. Ovaj album ipak nije samo taj singl, ovaj album je puno više.
Detroit odavno znamo kao bazu (garažnog) rocka, a tijekom godina i desetljeća iz tog grada smo dobili stvarno cijeli niz vrhunskih izvođača. The White Stripes su od početka imali posebnu spiku: koristili su samo tri boje (bijelu, crnu i crvenu), isfurali su priču da su brat i sestra, iako su bili oženjeni nekoliko godina, pa se rastali taman pred svoje najveće uspjehe.
Meg je jedna od najsimpatičnijih bubnjarica ikad. Često je ispadala iz ritma i često je to zvučalo kao da se posvađala sa svojim instrumentom, ali to je radila s takvim šarmom i energijom da smo joj odmah mogli sve oprostiti. Prava je šteta da se dogodio onaj filmić zbog kojeg je pala u depresiju i skroz se povukla iz glazbenog svijeta, jer The White Stripesi su svakako mogli ponuditi još toga. Ali, možda je i bolje da su otišli u svom zenitu!
S druge strane, Jack je od početka bio uvrnuti genij koji je znao kako želi zvučati. Glazba The White Stripesa nije nimalo inovativna, sve smo to već čuli milijun puta, ali je Jack znalački sve prebacio na bazični rock sa samo distorziranom gitarom (s povremenim klavirom/klavijaturama) i bubnjem, te dobio novu dimenziju koju je rock u to vrijeme neizbježno trebao. Nakon toga nastajali su mnogi duo bendovi, ali će The White Stripes, barem meni, uvijek biti prvi i najbolji.
Kada ponovno slušam album i vidim kakve su to pjesme na njemu, moram priznati da sam preživio završne godine svoje adolescencije u najbolje vrijeme jer me sva ta glazba digla i usmjerila u dodatna istraživanja ‘malih’ bendova, koja zapravo traju i dan danas, punih dvadeset godina kasnije. “White Blood Cells” jedan je od tih ‘game-changera’ za mene, a par mjeseci kasnije došao je i ključni album po mom sudu… Ali o tome uskoro.
Odlična “Dead Leaves and the Dirty Ground” otvara album, zatim slijedi jedna od najveselijih njihovih pjesmica “Hotel Yorba”, već spomenuta “Fell in Love with a Girl” je egzekucija, “Little Room” još je jedna ritmičnija pjesma, “The Same Boy You’ve Always Known” velika je balada, “We’re Going to Be Friends” predivna je akustična stvar, “I Think I Smell a Rat” neurotični je tango s britkim žestokim gitarama i urnebesnim vokalom i stihovima…
Izdvojio sam svega nekoliko bisera u prošlom odlomku, ali svih 16 pjesama karakterizira podjednaka snaga i vjerujem da će svatko tko je poslušao album pronaći favorite koje je izlizao na svom CDu, pa je lako zaključiti da je upravo to snaga ovog izdanja. Beskompromisnost od početka do kraja, garaža, blues i rock ispremiješani su na najbolji način s nizom pjesama koje i danas zvuče podjednako moćno.
Sve pjesme su kratke, otprilike 2-3 minute uz par izuzetaka, pa smo time i dobili potrebnu dinamiku albuma, a to sve za današnje prilike djeluje pomalo nerealno, s obzirom da “White Blood Cells” ima čak 16 pjesama ukoričenih u 40-ak minuta. Ipak, to je najmanje važno, jer ono što nosi ovaj album same su pjesme koje su otvorile put da bend postane ogromna atrakcija (2005. su bili i kod nas u Zagrebu).
“The White Stripes” i “De Stijl” svakako su bili dobri albumi, ali “White Blood Cells” bio je taj ključni album s kojim su The White Stripes krenuli okomito prema gore, iako je sve snimljeno u svega četiri dana. Ta vremena su pružala mnogo šansi mladim bendovima, svi britanski glazbeni časopisi imali su svaki dan ‘najbolji novi bend na svijetu’, a samo oni najbolji su u tome i uspjeli. The White Stripes svakako jesu jedan od njih, a to su novim albumima iznova dokazivali.
