Sziget Festival 2018: Arctic Monkeys, The War On Drugs, Gogol Bordello, Fever Ray
Maratonski sedmodnevni Sziget festival jučerašnjim velikim danom završio je za ovu godinu i ujedno poslao pozivnicu za sljedeće 27. izdanje. Moglo je sve biti i bolje da nije došlo olujno nevrijeme i u par minuta poharalo Obudai, da bi potom lagana kišica padala još sat dva. Šteta zbog toga, ali to nije nimalo umanjilo odlično raspoloženje na otoku.
Dan sam započeo s gypsy punk veseljacima iz Gogol Bordella. Neovisno o tome koliko puta ih gledao, uvijek iznova oduševljavaju, posebno jer i dalje imaju jednaku energiju kao i pred desetak godina. To je pravi festivalski bend, posebno za Sziget gdje se spoji masa iz preko stotina država svijeta. Takvi su i oni, pravi multi-kulti zabavljači, pa iako su iznenađujuće nastupali ispred Blossoms (jasno je kao dan da su Britanci ciljana publika festivala), napravili su odlično zagrijavanje za finalni dan.
Negdje u pola nastupa, skoknuo sam do šatora vidjeti Lewisa Capaldija i mislim da je to bio solidan odabir, budući da sam Gogole gledao već nekoliko puta. Lewis je simpatični Škot koji je i dosta duhovit, pa je tijekom nastupa zahvalio mnogobrojnoj publici jer nije očekivao da će “toliko ljudi doći slušati debeljucu koji pjeva tužne pjesme”. Upravo je to i najbolji opis, “tužne pjesme”, jer iako je krenuo u nastup s nekom malo življom pjesmom, ubrzo je došao do laganog repertoara u kojem su izlazile njegove emocije.
Blossoms su britanski indie bend koji na albumima ne djeluju previše zanimljivo. Imaju poneki zanimljivi singl, ali, okvirno gledajući, smatram ih samo još jednim britanskim bendom. Uživo su još i gori. Za recenziju prvijenca sam napisao da nisu loši, da su samo prosječni, a od utorka mijenjam tu frazu, nisu prosječni, stvarno su loši. Zamislite da bend dođe svirati na jedan od najvećih festivala i izgleda kao da im se ne da svirati i uopće biti ovdje. Upravo tako su izgledali otužni Blossoms. Možda je i zato došla oluja i pokosila sve tijekom njihovog nastupa…
Počelo je jako puhati, grmljavina je sijevala, pa je bilo pametno sakriti se pod A38 šator i čuti što imaju za ponuditi Nothing But Thieves. Taman pred njihov početak, slio se pljusak, vjetar je puhao toliko da su neki suncobrani dobili krila, a sam bend je počeo tarapanu sa svojim alternativnim rockom. Vokal povremeno ima većih problema s glasom, pa često ne prati tutnjavinu ostatka benda. Sve u svemu, pred maksimalno napunjenim šatorom, dobili smo energični, ali i ne odveć zanimljivi nastup. Kad su krenuli svirati obradu “Immigrant Song”, bilo je jasno da moram pobjeći.
Od studenog prošle godine, ovo mi je treći put da gledam The War on Drugs, pa slobodno mogu reći da smo pravi prijatelji. Danas, vjerujem da ima malo rock bendova koji su uspjeli sa svojom brijom, nimalo se ne prilagođavajući postulatima moderne pop kulture. Po tom pitanju, The War on Drugs rasturaju jer rade dugačke pjesme prepune detalja koje se malo po malo grade. Adam s ekipom savršeno zvuči u klubu, ali i ovako na velikim pozornicama to je to. The War on Drugs je pravi kulerski bend u čijoj se glazbi može itekako uživati. Nažalost, kiša se u tom trenutku malo smirila, ali nedovoljno, pa su početak nastupa svirali pred svega par tisuća ljudi na glavnom stageu. Kako se kiša smirivala, tako je sve više i više ljudi dolazilo i uživalo u perfekciji The War on Drugsa.
Nažalost, tijekom slikanja The War on Drugsa, dogodio se ključan moment koji je odredio i moj nastavak večeri. Spašavajući fotić, cijeli sam se namočio, pa kao amater promrzo sljedećih par sati. Nije pomoglo niti grijanje u šatoru s Børns, čije me se falsetirano vrištanje nije dojmilo, pa sam lagano krenuo čekati headlinere večeri.
I dalje se lome koplja oko posljednjeg albuma Arctic Monkeysa koji je skroz lagani i neuobičajeni za bend. Majmuni su oduvijek bili bend koji se iz albuma u album razvija, gura prema novom zvuku, pa iako vam možda i ne leži “Tranquility Base Hotel & Casino”, mora im se priznati da imaju muda toliko okrenuti ploču.
Uživo, to je bilo mnogo drugačije nego na Primaveri pred dva mjeseca, iako su se svirale više-manje iste/slične pjesme. Ovaj put su one bile znatno bolje posložene, pa se najbrže pjesme nisu ispucale na samom početku, već su ih znalački rasporedili tijekom nastupa. Tu iznova pokazuju svoju glazbenu inteligenciju jer su s vremenom poprilično apdejtali setlistu na bolje.
Drugi bitni faktor je svakako zvuk. Sziget main stage ima toliko glasne zvučnike, da se vjerojatno sve kristalno jasno čuje i u Slovačkoj koja je udaljena 70-80 km zračne udaljenosti od Obudaija, dok su na Primaveri jednostavno tihi i već na pola koncertnog prostora se sve činilo spokojno. Kad sve to zbrojim, današnji koncert mi je bio znatno dojmljiviji, ali ga nažalost nisam odgledao do samog kraja zbog svoje promrzlosti. Siguran sam da ćemo se opet vidjeti sljedeće godine na znatno bližem festivalu.
Umor i prehlada su učinili svoje, a frikuša Fever Ray, koju sam tako i onako ulovio na Primaveri, je otkazala tijekom dana radi bolesti, pa je logičan potez bio otići u hotel i liječiti se. Iako pomalo žalim za tim što te nastupe nisam imao priliku vidjeti u cijelosti, treba napomenuti da sam i bez njih pogledao cijeli niz odličnih showova na ovogodišnjem Szigetu. Po prvi put sam gledao La Femme, Shame i Slaves koji su me svojim svirkama oduševili, standardno odlični su bili King Gizzard and the Lizard Wizard, The War on Drugs i Wolf Alice, a kao nastup svih nastupa izdvojio bih bajkovite Mumford & Sons koji su ispustili sve emocije koje su imali u sebi.
