Rock je mrtav, živjeli Gizzardi

    1253

    Živimo u debeloj prošlosti pa ne čudi što su nam najposjećeniji koncerti onih glazbenika čiji je zenit bio prije petnaestak, dvadesetak, tridesetak, ako ne i više godina. Najbolji primjer za to je i nedavni koncert grupe Toto za koji je kolega Tučkar ustvrdio ‘kao da se nalazi u 1986. godini’. Jesmo li stvarno zapeli toliko duboko u prošlosti pa nam sav noviji rock ne valja, zbog čega su mnogi zaključili da je rock mrtav? Rock nije mrtav, niti će ikada izumrijeti jer sada kolo vode neki drugi bendovi.

    Do prije par godina imali smo cijelu plejadu zanimljivih koncerata koji su nam predstavljali nova imena sa scene. U zadnje vrijeme naši su se promotori malo uspavali po tom pitanju i igraju samo na sigurno, dovode bendove koje su već tisuću puta doveli ili neke ‘starce’ s kojima će se zadovoljiti starija publika, upravo ti koji tvrde da je rock mrtav, umjesto da se odgaja nova publika.

    foto: Siniša Miklaužić

    S druge strane, stasali su mnogi bendovi mlađe generacije koji u inozemstvu pune sve veće i veće dvorane. The War On Drugs lagano postaje jedan od headlinera najvećih festivala, a mnogi još mlađi koračaju sve sigurnijim stazama. King Gizzard & the Lizard Wizard su jedan od najboljih primjera.

    Muziku podržava

    Da je kojim slučajem neki od naših promotora imao nos i za ovu turneju bukirao lude Australce, sad bi mogao zadovoljno trljati ruke. Zašto? Praktički svi koncerti s ovogodišnje europske turneje su bili rasprodani par dana nakon objave turneje. Neki organizatori su pomicali koncerte u znatno veće dvorane, pa se i to rasprodalo. Najbolji primjer je bio i nama najbliži koncert, onaj u Münchenu.

    Prvotno je koncert bio zamišljen u Stromu (navodno klub koji prima oko 500 posjetitelja). To je bilo rasprodano početkom prosinca pa su ih prebacili u Neue Theaterfabrik koji prima barem duplo, ako ne i trostruko više ljudi.

    Izgleda da je Neue Theaterfabrik totalno novo koncertno mjesto, malo van centra Münchena. Prostor je zanimljivo koncipiran, barem ovaj koncertni dio, ali sasvim je jasno da je osnova prostora u biti svadbena sala. Desno od pozornice nalazi se ogromna sala s postavljenim stolcima, a lusteri na stropovima jasno odaju da i taj koncertni dio ima istu povijest.

    foto: Siniša Miklaužić

    Predgrupa su bili Mild High Club. U jednu ruku je super što su Gizzardi na turneju uzeli frendove s kojima su napravili album, a s druge strane – bolje da nisu. U pola sata koliko su imali na raspolaganju, Mild High Club su stvarno upilali do kraja i ne mogu se sjetiti kad sam zadnji put gledao nešto toliko zamorno kao ono što sam vidio jučer navečer. Generalno, bolje da im više ne dajem prostora jer ga nisu ničim zaslužili.

    S druge strane, Gizzardi…

    Dečki vjerojatno još uvijek nisu svjesni koliko su veliki u ovom trenutku. Maksimalno su skromni pa je bilo zabavno vidjeti da su izašli na binu 20-ak minuta prije nastupa napraviti finalni sound-check. Svatko svoje instrumente! Urnebes u publici je bio samo takav. Osim toga, vrijedi spomenuti da nemaju ni tisuću roadija koji im mijenjaju gitare/instrumente između pjesama… Po tome izgledaju kao mali lokalni bend koji je igrom slučaja postao jedan od najviše vrućih krumpira na sceni u ovom trenutku.

    foto: Siniša Miklaužić

    Hype često zna biti loša stvar, posebno ako dolazi od britanskih medija koji prodaju maglu sa svakim bendom pa ako nešto uspije – super. Hype oko Gizzarda se nije dogodio slučajno, nije produkt nekog medija, već isključivo benda i njihove ideologije i (kreativnog) ludila. Malo po malo su rasli na domaćem terenu, a zatim se lagano počeli širiti. Napravili su “Nonagon Infinity” s kojim su se jače probili, a tad je došla prethodna godina u kojoj su razvalili sve pred sobom.

    Gizzardi nisu umjetno uzdignuti bend jer su uspjeli napraviti pet (vrlo dobrih) albuma u jednoj godini, pa su svako malo iz tog razloga bili u medijima. Usput sviraju gotovo cijelo vrijeme (između ostalog imaju i vlastiti festival u Australiji), skladaju, snimaju… Iskreno, kako im to sve uspijeva, ne znam.

    Gledao sam ih prošle godine na Primaveri, imali su noćni termin od 50-ak minuta između 2 i 3 sata ujutro i tu se već dalo naslutiti da uživo zvuče jebeno. Ipak, u tom trenutku velika pozornica im možda i nije do kraja sjela i jedva sam čekao neki klupski nastup da sve to doživim još jednom, baš onako kako ih i treba doživjeti.

    Točno u pola 10, nakon audio vizualnog uvoda, dečki uletavaju na stage i započinju svojim ponajvećim hitom “Rattlesnake”. Tu je do izražaja došla jedna od mana prostora jer je pozornica bila odvojena od publike zbog photo pita, a na svaki pokušaj bilo kakve jače reakcije publike čuvari su smirivali situaciju. Šteta za to, vjerujem da Gizzardi vole živu publiku i jaču interakciju s njome.

    foto: Siniša Miklaužić

    Sve skupa, nastup je trajao nešto malo preko sat i pol i tu je bend dao skoro sve što ima. Početni dio nastupa je bio rezerviran za ‘mikrotonalni’ set, dok je drugi dio bio ‘normalan’. Ispucavali su hit za hitom i publika im je doslovno jela iz ruku.

    Par dana prije koncerata su me kolege s jednog drugog portala pitali što sviraju, koji album sad promoviraju, a ja sam im rekao ‘best of’ zadnjih 7 albuma, odnosno zadnje dvije godine. To je tako i bilo, ali s naznakom da su ipak prošarali i mnogo više, dotakli se gotovo svakog albuma, barem kroz pojedine minijature ubačene u ‘glavne’ pjesme koje su svirali.

    Taj mikrotonalni set je, uvjetno rečeno, imao nešto manje poznate pjesme (u odnosu na normalni set), ali se vidjelo da to nikoga ne brine, da svi znaju gotovo sve pjesme i da su se došli ovdje zabaviti kao nikad prije u životu. I onda dođe trenutak kada Stu kaže “imamo jednu novu pjesmu za odsvirati, trenutno ju sviramo u studiju” pa tad zapravo shvatiš da Gizzardi stvarno nisu normalni i da neće prestati opčinjavati svoje fanove kojih iz dana u dan ima sve više i više.

    Upravo ta nova stvar pokazuje možda i novi smjer kojeg još nisu u potpunosti zahvatili jer zvuči kao instrumentalni surf-punk šlager. Vrlo melodično, vrlo zabavno i prije svega urnebesno dobro zbog čega se idealno uklopila u set.

    foto: Siniša Miklaužić

    Nakon nje, u normalnom setu krenuli su zgodici s albuma “Murder Of The Universe” (“Welcome to an Altered Future”, “Digital Black”, “Han-Tyumi the Confused Cyborg” i “The Lord of Lightning”) i tu je usijanje bilo na vrhuncu, a taj vrhunac je premašila svaka nova odsvirana pjesma (znam, oksimoron koji samo potvrđuje odličnu atmosferu).

    Što drugo reći osim da je “Crumbling Castle” jedna od njihovih najboljih stvari i u ovakvoj izvedbi, s mnoštvo ubačenih trikova, dobiva još koji premaz više, “The Fourth Colour” je poslužila za kratko smirivanje situacije i prepuštanju jakoj dozi psihodelije, a potom su se poigravali s laganim tonovima koji su trajali i trajali pa smo dobili dio “The River”, dio “Head On/Pill” i dio “Am I In Heaven?”, da bi tada krenula jedna od najbrutalnijih “Robot Stop”. Ako je i nekome ostalo snage do tog trenutka, onda je u finišu izgubio i zadnji atom.

    Taj finiš je bio upravo s albuma “Nonagon Infinity” kojeg smatram njihovim najboljim albumom. Nakon “Robot Stop”, uslijedila je “Big Fig Wasp”, a sve je kulminiralo s “Gamma Knife”. I to je bilo to. Publika, nakon što je malo došla k sebi, na par trenutaka je pokušala bend pozvati natrag na stage, ali nije išlo. Bilo je jasno da nakon ovog nema dalje, da je to to, a revni tehničari kluba su i tako već počeli raspakiravati opremu iste sekunde kad je bend rekao “Auf Wiedersehen”.

    Mogli bismo zamjeriti što nije bilo bisa, ali nakon ovakvog nastupa bis stvarno nije bio potreban jer smo se svi osjećali razdrmano i sretni kao male bebe. Bend nije prestao svirati od trenutka kada je stao na stage, sve je djelovalo kao veliki medley kojem nema kraja, a bend ga znalački pumpa iz pjesmu u pjesmu. Nisu čak niti stali kada je Joey imao velikih problema sa svojom gitarom pred kraj koncerta… To je rock’n’roll!

    foto: Siniša Miklaužić

    Ako bih htio biti sebičan, rekao bih da više ne želim da Gizzardi dalje rastu, da ostanu u domeni klupskog benda, ali to je nemoguće. Sad je to sasvim jasno. Bend ima toliko sulude energije i u ovakvoj formaciji s tri gitare, dva bubnja, basom i Ambroseom Kennyjem koji pokriva cijelu plejadu instrumenta, samo nebo im je granica.

    Iako su na albumima pokrili gotovo sve moguće rock žanrove, od westerna do hard rocka, uključujući pored toga i jazz, uživo Gizzardi najviše sviraju od psihodeličnog do progresivnog rocka, s cijelim nizom suludih preokreta tijekom pjesama zbog čega nastupi dobivaju na toliko potrebnoj dinamici. Kad nadodamo svu tu energiju i ludilo, jasno je zašto su King Gizzard & the Lizard Wizard trenutno jedan od najeksponiranijih rock bendova današnjice s neviđenim rastom.

    Najbolje je da se više ne vraćamo u prošlost, što je bilo, bilo je. ‘Ajmo barem jednom pogledati u sadašnjost, ako nas budućnost nimalo ne zanima. King Gizzard & the Lizard Wizard su sadašnjost i pokazatelj da rock neće izumrijeti, samo će izumrijeti dinosaurska imena na koja smo navikli tijekom nekoliko desetljeća. Uvijek će iskočiti netko novi, a u ovom trenutku to su Gizzardi, bend broj 1, u to više nitko ne bi trebao sumnjati.

    Muziku podržava