Nakrcan auto juri po autoputu za Beč. Četiri ili pet osoba sjedi u vozilu, barem dvoje nosi majicu ‘na bend’, iz playera trešti glazba, a svi u novčanicima čuvaju vrijednosne papiriće za koje su vjerojatno štedjeli nekoliko mjeseci.

Ovaj scenarij na Balkanu je česta pojava. Iako glazba nema granice (pogotovo danas u doba digitalizacije glazbenih zapisa u 0 i 1), živa izvedba numera koje po čitavoj planeti “život znače” ograničena je na četiri kontinenta i nekoliko već svima poznatih lokacija unutar tih prostora. Tako je i u Europi, a gore spomenuta družina iz auta gotovo uvijek na koncert putuje u neki Beč ili Budimpeštu. Ovo ne znači kako naše dvorište nema glazbene ponude, dapače, ali moramo priznati kako je premium glazbena zabava često nekoliko stotina kilometara zapadno ili sjeverno od nas. Ukoliko se i neko ime s A liste pojavi u našoj metropoli, onda je to najčešće debelo poslije zenita njihove karijere, kada ispucani od inspiracije ispucavaju stare hitove na tržištima koja si njihove usluge do nedavno nisu mogla priuštiti.

Postavlja se pitanje i zašto je to tako. Na prvu je odgovor jasan i krije se u činjenici da ovdje mladi moraju nekoliko mjeseci štedjeti da bi došli do vrijednosnog papira, no koncertna promocija krije još neke tajne. Pogledajmo i koje.

Zagreb brojniji, Ljubljana aktualnija
Muziku podržava

Za početak, moramo naglasiti kako je Zagreb, što se sveukupne ponude glazbenih događanja tiče, najbolji grad u regiji. Ljubljana je možda recentnija i aktualnija u svojem odabiru (Kino Šiška), no zbog svoje veličine ne može konkurirati Zagrebu. Kod nas je pak situacija u posljednjih dvadesetak godina izrazito dinamična. Financijska gibanja glavnih igrača sa scene odredila su u kojem smjeru će se kretati ponuda događanja, neki su uspijevali, neki su propadali, neki su propadali uz velike skandale, a najmanji broj njih preživio je u riskantnom biznisu te posluje i dan danas..

Ipak, prosječni posjetitelj vulgaris ne razmišlja (niti treba) o svim aspektima organizacije velikih glazbenih događanja, stoga i dalje slušamo lamentacije poput “zašto ovaj bend ne dolazi” ili “zašto niste zvali njih?”

Najveći su stizali… prije

Sve je krenulo u dobrom smjeru devedesetih godina prošlog stoljeća. Velika imena (Led Zeppelin, The Rolling Stones, The Cramps itd.) stizala su u našu metropolu no sve se pokvarilo prvim velikim otkazivanjima najavljenih svirki. Tako smo 2004. godine svjedočili fijasku neodržanih koncerata Lennyja Kravitza i Metallice, a da stvar bude gora, posjetitelji nikada nisu dobili novac nazad za neodržani spektakl velike četvorke iz San Francisca. Ovakve vijesti svakako se brzo šire među agentima koji slažu turneje, čime si je dotični zagrebački promotor, kojeg nećemo imenovati, napravio nekoliko koraka unazad što se tiče kredibiliteta na poslovnoj sceni. Također, u tim trenucima prodaja fizičkih nosača glazbe predstavlja respektabilni dio kolača prihoda među glazbenicima, stoga i nije bilo potrebe silaziti ispod Beča radi promocije vlastitog rada. Uz sve to, tada relevantni podaci prodaje glazbe često su bili realan pokazatelj koliko bi karata dotični glazbenik mogao prodati u datom gradu. Nažalost, naše tada presnimljene kazete i naprženi CD-ovi se nisu mogli pobrojati.

Već zaboravljena najava otkazanog koncerta Madonne. Službeni razlog otkaza – “logistički problemi”

Stvari su se promijenile nabolje kada je Lupa Promotion, u suradnji s Live Nation (promocija koja predstavlja najveća glazbena imena) krenuo u ozbiljno probijanje na tržište čime je ponuda opet živnula. Iako se svi rado sjećaju koncerata iz njihove radionice (Tool, Metallica, U2 i mnogi drugi) veliki broj tih koncerata završio je u debelom minusu. Fijasko poput Muse u Dom Sportova ili finalni Robbie Williams na Maksimiru, odveli su Lupa Promotion, to jest finalno Adria Entertainment u propast. Organiziranje velikih profitabilnih događaja poput U2 često je uvjetovano paketima drugih koncerata koje je potrebno promovirati kako bi se dobila prilika raditi “zlatnu koku”. Kada se minusi pobroje uz jedan veliki plus, situacija nije bajna.

Ne pomaže ni sustav PDV-a

Stoga, na pitanje “zašto ne dolaze?” možemo odgovoriti: došli bi, ali nitko nije spreman gubiti novac. To je naravno pojednostavljen pogled na stvari, ali ponekad to tako funkcionira. Prevelik je rizik organizirati koncertni spektakl u gradu gdje su prosječne plaće male, a ni kultura gratis ulaznica i popisa ne pomaže u održivosti. Moramo i spomenuti kako organizacija koncerata skriva puno dodatnih troškova ili pak nameta od strane države, pa tako na bazični fee u ugovornoj stavci koji ide glazbeniku i njegovom timu, potrebno je osigurati skupi razglas, pozornicu, promociju, logistička rješenja za zahtjevnu produkciju te često velik broj noćenja u skupim hotelima. Kada se podvuče crta, u priču ulazi i država koja oporezuje ulaznice (zbog nasreću nikad ostvarenih najava povećanja tog poreza, skoro smo izgubili INmusic koji je trebao seliti u Sloveniju) te bitnije, ne stimulira promotore u njihovu radu.

Na to upozorava udruga promotora “Promo” posljednjih nekoliko godina. Naime, predstavnici udruge su još 2015. godine pojasnili sustav dodjele javnih sredstava u glazbenoj kulturi Ureda za kulturu Grada Zagreba i Ministarstva kulture. Sastav imenovanih članova Vijeća za glazbu pokazuje da Ured za kulturu Grada Zagreba i Ministarstvo kulture imenuju isključivo osobe koje se bave klasičnom glazbom i eventualno jazzom.

Publika diše osjetno drugačije

Istraživanje glazbenih potreba i preferencija koje je proveo Ipsos Puls u listopadu 2014. pokazalo je da 80 posto građana grada Zagreba i Republike Hrvatske kao svoju javnu kulturnu potrebu u glazbi navodi koncerte kvalitetne suvremene autorske glazbe (koja se u širem smislu naziva rock glazbom uz sve moderne izvedenice), no bez obzira na to, Vijeća za glazbu pri Ministarstvu kulture i Gradu Zagrebu takve programe i koncerte u potpunosti isključuju iz sustava javnog financiranja glazbene djelatnosti.

Ovim smo stigli do situacije na sceni danas. Glazbena ponuda je šarolika i mnogobrojna što se tiče klupskih svirki, no dvoranski nastupi srednjeg tipa te spektakli u Areni ili pak na maksimirskom stadionu nedostaju. Jedan od razloga, za koji ne možemo kriviti ni državu niti organizatore, jest inertna publika. U potpunosti je jasno kako teško zarađeni novac nije lako trošiti ‘na blef’, no pitamo se koliko ste puta spremni platiti 60-100 kuna za koncertnu izvedbu koju već poznajete u dušu? Da ne govorimo o tribute bendovima čija je cijena nastupa (ako se radi o stranoj replici s reputacijom) često troznamenkasta.

Novac izdvojen za koncert u inozemstvu možemo potrošiti i u vlastitom dvorištu… da to želimo

Stoga, želimo li velike spektakle u dvorištu, moramo biti spremni izdvojiti solidan komad plaće za isti. Želimo li relevantne sastave u zenitu karijere, morat ćemo vjerovati renomeu promotora i njegovu odabiru te također biti spremni izdvojiti ozbiljan novac. Prije petnaestak godina bilo je kategorički nemoguće dovesti neke bendove na ove prostore, no danas, kada se gore spomenuti kolač zarade promijenio, a svirke postale glavni izvor prihoda, vrata su nam širom otvorena.

Rupa u ponudi nestankom Adrie je popunjena novom ekipom sa scene, no njihov fokus na pop spektakle (Justin Bieber) i dalje ostavlja jednu određenu publiku zakinutom. Izvrstan pak posao radi LAA koji pametno i odmjereno kombinira dobro znane ticket sellere s jedne, te nova atraktivna imena s druge strane.

Mozaiku još samo fali povremena pomoć države te spremnost publike na neistraženo i novo kako bi Zagreb postao i koncertna metropola van regionalnih okvira. Do tada, pravac Beč.

0 Shares
Muziku podržava