Beogradski rock sastav Van Gogh na regionalnoj sceni zadržao se sada već preko tri desetljeća, dok su najveću popularnost stekli u drugoj polovici ’90-ih.
13. veljače u fizičkom i digitalnom obliku objavljuju deseti po redu studijski album “More bez obala” pod etiketom Van Gogh Produkcije s kojega možete poslušati aktualne singlove “Za suze nema vremena” i najnoviji “Više te ne volim ko pre” za koji se priča da je “nova koncertna himna pjevnog refrena”.
Izlazak novog albuma pokazao se kao sasvim dovoljan povod da se prisjetimo nekih starih numera te da nam frontman Zvonimir Đukić Đule dekonstruira pet njemu najdražih pjesama i ispriča priču koja stoji iza njih.
1“Neko te ima”
Komad je dugo i strpljivo čekao svojih pet minuta, čuvajući se za pravi trenutak. Pjesmi smo udahnuli život 1987. godine, a prvi put objavili je 1991. god. na albumu “Svet je moj”. Šest godina kasnije, 1997. god. tek kada smo je uživo odsvirali na naša dva “No Comment” protestna koncerta protiv tadašnjeg režima, održana u legendarnom Skc-u, postala je neslužbena himna grupe. Jedina verzija spota koja je zaživjela za pjesmu, je verzija s koncertnim zvukom i protestnim hukom, a filmskim scenarijem. Tekst je napisao Goran Milisavljević, nekadašnji član grupe Van Gogh, a muziku sam napisao ja. Ljubavne je tematike, i poslije više od tri desetljeća, jos uvijek emitira jasne signale jednog davno izgubljenog srca, koje još uvijek negdje gladno kuca.
2“Brod od papira”
Moja omiljena “barka”, isplovila je ka otvorenom moru iz luke zvane “Opasan ples” 1999. godine. Posvećena je mojoj najboljoj prijateljici, a nastala je u momentu dok mi je drago biće poklanjalo svoj posljednji osmijeh, da bi se već u sljedećem trenutku u miru probudilo na nekom mirnom moru bez obala. Obećala je da me tamo negdje čeka. I tako, dan danas često se znam zagledati u tu besprijekornu liniju koja u daljini precizno zna odvojiti ovozemaljsko od nebeskog carstva. Stavim dlan u more, zatalasam ga i njoj kao da ljubav tamo negdje pošaljem, da zna da mislim na nju i da me čeka.
3“Anđele moj brate”
Ovu pjesmu sam posvetio meni dragim ljudima koji su ostavili neizbrisiv trag u mom odrastanju i učenju. Svoje vječne duše preselili su na neka bolja mjesta, daleko odavde, tamo gdje nema zavisti, bolesti, mržnje i obijesti. Hvala za sve Milanu, Margiti, Bojanu, Vd u, Chavketu, Davorinu Popoviću, Jadranki Stojaković, Lazi Ristovskom, Rajku Kojiću, Borisu Aranđeloviću i mnogim drugima, koji su bili i zauvijek za mene ostali ljudi s velikim slovom LJ. Uselili su se pod moju kožu i u moje srce kao iskreni prijatelji, da me svojom plemenitošću u ovozemaljskom životu kroz sva iskušenja, čuvaju i prate.
4“Kolo”
Pristup pjesmi “Kolo” za mene je bio svojevrsni filmski i kazališni eksperiment. To putovanje kroz nepoznate slike prošlosti, zapravo su bile izazov kako oslikati zaboravljeno vrijeme, bojama sadašnjosti. Naručitelj pjesme bila je mašta. Za nju sam tekst napisao po motivima narodne pjesme Vuka Stefanovića Karadžića i za koju sam potpisao note, slikajući tako imaginarno trenutak u kome su se po mom osjećaju, sve te slike u stvarnom trenutku i događale prije mnogo vijekova, kroz iskušenja vatre, vode, zemlje i zraka. “Kolo” je pjesma koja publiku poziva u egregor pozitivizma, kroz toleranciju različitosti. Bilo je zaista koliko inspirativno toliko i zahtijevno, kako posložiti bogato lirsko nasljeđe u spoj s modernim zvukom gitare, tako i prošlost približiti senzibilitetu nove generacije, bez kompromisa i bez podilaženja njihovom temperamentu i ukusu.
5“Pismo ocu”
Pjesma je rođena u začaranom krugu odnosa, kroz ulogu ponosa koji nosi otac i brzinu inata koja krasi svakog sina. Sve ono što su otac i sin za vrijeme mnogih oluja kroz međusobni odnos za života jedan drugom prešutjeli, razumije se tek kada suze počnu da se kotrljaju niz obraz. Sva nerazumijevanja i sve neispričane priče se odjednom preko noći pretvore u titl ljubavi kroz ispis zvijezda na nebeskom svodu. I eto, tek sad poslije svega, kad su se oluje stišale, više nego ikad prije, glasno pred cijelim svijetom priznajem, da nedostajanje tvoje, Tata, tek sad stiglo me!
