Branko Nađ (Bad Blood): “Pored lajkova i hashtagova, stvaranje glazbe palo je na zadnje mjesto”

domination
2035

U ovo čudno i moderno doba dosta je cool reći da nema više dobre muzike i da više nitko ne radi s guštom i time opravdati svoj ostanak u sigurnosti dnevne sobe, kauča i daljinskog.

Domaći metal prvaci Bad Blood učinili su sve, samo ne ostali u sigurnosti. Započeli duboko u ’90-ima, pokušavali, posustajali i vraćali se. Danas su jedni od onih koji su u novo doba zadržali radnu etiku iz prošlih vremena i shvatili da svirati zbilja znači samo – svirati.

To rade redovito i iskreno, a posljednjih nekoliko godina imamo puno razloga da to još jednom provjerimo. Njihov zadnji album dodatni je impuls za sramežljivu scenu, a nadolazeći Invasion From The East u sklopu Velike Rock Eksplozije #9 u KSET-u najbolji razlog za razgovor s gazdom benda.

Bok, Branko! Nekako mi se čini da ste gnjevni i glasni zadnje vrijeme! A postojite još od slavne 1998. Što se dogodilo da ste baš zadnjih par godina još jače zagrizli?

Mora i nama svanuti, kad-tad. Ma nemam pojma. Negdje se, uslijed silnih promjena postava i raznoraznih dešavanja unutar i oko benda, dogodio klik kada smo shvatili da smo najbolji kada radimo ‘za sebe’. Kada stvaraš glazbu u koju iskreno vjeruješ, i kada ti nije bitno je li ona u trendu ili nije, onda je to – to. Oduvijek smo stvarali žestoku glazbu, kako naš dobar prijatelji kaže “muziku s jajima”, a u zadnje vrijeme se posložilo i mnogo koncerata i mnogo dobrih novih pjesama i deal s Miner Recordsom i odlične recenzije svega toga što radimo. Što to je samo motivacija da budemo još bolji, još gnjevniji, još glasniji. Svijet je postao malo čudno mjesto. Sve informacije su (pre)dostupne, čitamo svakojaka sranja – ona koja nas trebaju i ne trebaju zanimati – i nekako smo svi skupa konstantno nezadovoljni. Još nedavni izbori i eto – čini se kao odlična podloga za metal pjesme – posebno za raspižđene riječi! Da li se time vodiš ili imaš neku drugu omiljenu temu koja ti dira živac?
Sve što se to događa oko nas je oduvijek bio motiv za pjesme. Sve tekstove pišem ja, ne zato što sam najpametniji, nego vjerojatno zato što me novinarska profesija, u kojoj radim gotovo 20 godina, približila i upoznala sa svim sranjima koja se događaju oko nas. I u Hrvatskoj, ali i diljem Zemlje. Nikad me nisu zanimali tekstovi ni pjesme o mačevima, zmajevima, slavnim precima; već žive, svakodnevne teme, važne za svaku osobu. Od financijske nesigurnosti, političkih igara, socijalnih nemira, osobnih obiteljskih trauma. Spoj metala i hardcora koji sviramo samo je dao savršeni soundtrack za takve priče i poruke.

S obzirom da si već jako dugo na sceni, možeš li iz jednog ovako lokalnog kuta opisati u što se to točno pretvorio muzički biznis i život jednog metal benda? Metallica i ekipa su dilali vlastite kazete, u ’90-ima su već bili CD-i, ali internet nije bio na svakom ćošku da ga ponudiš klincu na drugom kraju svijeta.
Muzički biznis nas kao bend nikad nije privlačio, jer smo od prvog dana bili svjesni gdje živimo, svjesni da od ovakve vrste glazbe nikad neće biti kruva. No, zanimljivo je bilo gledati kako se većina tih velikih bendova povija mainstreamu te, prije ili kasnije, omekšaju, što zbog zahtjeva vlastitih izdavača, što zbog podilaženja trendovima. Zato je nama oduvijek uzor bila Pantera, bend koji je, npr. 1994. godine, uslijed eksplozije grunge glazbe izbacio nevjerojatno brutalan i agresivan album “Far Beyond Driven”. Nekad je trendove gurao MTV, danas su to društvene mreže. Princip se nije promjenio. Dok su se nekad bendovi borili za radio play ili puštanje spota u primetimeu na televiziji, danas se bore za Facebook ili Instagram lajkove. Internet jest dobra stvar jer svoju glazbu možeš podastrijeti nevjerojatno velikom broju ljudi, ali bojim se da je kreativnost, odnosno stvaranje same glazbe tu na zadnjem mjestu. Cefolan, pakiranje i PR diktiraju život bendova. Kako velikih, tako sve više i ‘malih’. Vidimo to, nažalost, itekako dobro na hrvatskoj underground sceni. Samo lajkovi i hashtagovi…Karijeru i zadnjih par izdanja obilježilo vam je gostovanje Garya iz Pro Pain. Ovako u našim okvirima to se čini kao mega-postignuće. Nije puno lokalnih bendova dovelo takvu facu. Ne znam koliko ste komunicirali s njim i konkretno razgovarali, ali možeš li povući neku paralelu veličine Pro Paina u svijetu i Bad Blooda na Balkanu? Žive li uopće takve legende od svoje muzike i turneja?
S Pro Painom se poznajemo od, mislim, 2000. godine kada su prvi puta gostovali u Zagrebu. I vrlo brzo sam s njihovim pjevačem Garyem Meskilom uspostavio, rekao bih, pa i prijateljski odnos. Jer je vrlo iskren u tome što radi i down-to-earth lik. Svidjela mu se naša glazba i moj pristup svemu tome. Mada smo miljama daleko od njihove uspješnosti. Kad god bi Pro Pain svirao u blizini, zvali bi me da pjevam s njima, pa se nekako tijekom perioda i on sam ponudio da će gostovati na Bad Blood albumu kada budemo snimali nešto. To se i dogodilo, eto, dva puta već, na pjesmama “Freedumb State Of Mind” i “Shadows”. Na što smo izuzetno ponosni. Oni su veliki radoholičari, bend koji je dva, tri puta godišnje na turnejama. Budući da jedino tako mogu preživljavati. Davno mi je Meskil rekao “Nikada nismo imali velika očekivanja, pa se onda nismo mogli ni razočarati.” Tu filozofiju sam preslikao i na Bad Blood. Ne očekuj ništa, pa će te svaki uspjeh utoliko više veseliti.

A kada bi napravio neki kompilacijski album na kojem imaš hrpu gostovanja – tko bi ti sve svratio u studio?
Uf, nemoj mi golicati maštu. Pa svakako bi to bili članovi bendova koje volim(o), od Anselma iz Pantere, pokojnog Dimebaga da odreže koji solo, Kirka iz Crowbara, Randya iz Lamb Of Goda, Jaste iz Hatebreeda…

Muziku podržava

U današnje vrijeme tehnologije postalo je podosta jednostavno složiti neki kućni studio i nešto snimiti, i upravo zato bendovi (pa čak i oni najveći) moraju manijakalno turirati svijetom i svirati po svakojakim zabitima (pobogu, zadnjih godina čak i mi dobivamo velike bendove). Je li uopće moguće danas imati bend bez da paralelno radiš u restoranu ili kafiću?
Nije. Barem ne u hrvatskim okvirima, pogotovo u žešćim žanrovima. Rekoh, ovo nam je oduvijek bio samo hobi, jer smo svjesni podneblja gdje živimo. Gdje radijska voditeljica Hladno pivo bez problema okarakterizira kao ‘najžešći bend u Hrvata’. Mislim, WTF?! Što se prvog dijela pitanja tiče, da, imaš pravo, postalo je jako jednostavno složiti kućni studio. I svi su najednom veliki producenti, svi se razumiju u instrumente i opremu, svi se snimaju. Non-stop. Najčešće iz ranije spomenutog razloga – da se ulovi koji lajk više. Nikad nisam mogao shvatiti zašto bi se pobogu (!) netko snimio doma u sobi, kako svira obradu nekog poznatog benda i onda to širio društvenim mrežama. Da curice lajkaju?! Ne kužim. Imamo mi u Hrvatskoj dosta i takvih ‘sobnih’ bendova, koji su skroz-naskroz u snimanju samih sebe, izbacivanju video uradaka najraznijih vrsta, haranju društvenim mrežama, a godišnje jedva jedan koncert odsviraju. Svašta.

Koliko si u takvim okolnostima i u današnje vrijeme zadovoljan kako je ispao “Inner Core”? Album je nastavak na prošli EP.
Album “Inner Core” jest organski nastavak prošlog EP-a “Counterstrike”. Zato pjesme i jesu objedinjene na jednome disku koji je ugledao svjetlo dana ovog svibnja pod bannerom Miner Recordsa iz Švicarske. Labela koji nas zaista podržava, i za koji smo već izbacili album “Silence = Death” album. Sa svakom pjesmom koju krenemo pisati, uvijek podignemo ljestvicu barem malo. S ciljem da budemo još čvršći, još kompaktniji, još agresivniji, a da poruka bude još jasnija i iskrenija. Mislim da smo u tome uspjeli, što dokazuju i brojne odlične rezencije koje smo dobili na raznim portalima. Iskreno, nismo se nadali tako dobrim reakcijama, no album su vrhunski prihvatili i kritičari i publika. Super smo ponosni na “Inner Core”!

A kad smo kod EP-a i albuma – budućnost muzike, novih izdanja i pjesama vidiš kako? Može li fizičko izdanje preživjeti još nekoliko godina (dok je i dalje živa ta generacija muzičkih entuzijasta)? Jesu li to digitalna izdanja od 3 pjesme svakih pola godine i odlazak na turneju? Ili je trend vinylki pokazatelj da se vrtimo u krug?
Iako uslijed rasta interneta i društvenih mreža ta fizička izdanja i diskografija sve više trpi, mi smo se na vlastitom iskustvu uvjerili da ljudi još uvijek vole imati u ruci fizički disk. Možda ga neće kupiti u CD shopu, ali na koncertu svakako hoće. Naročito ako im se bend svidio uživo. To se i nama stalno događa. Da nam ljudi nakon svirke pristupaju, čak i ako nemamo postavljeni merch štand, i traže naše majice i diskove. Zato je odlično što postoje labeli poput Miner Recordsa, koji je pod svoje krilo uzeo niz odličnih underground bendova iz čitave regije. I ne samo da im je izdao albume, već ih i promovira kroz ovakve putujuće festivale – Invasion From The East – koji će se biti održan i u KSET-u 30. rujna. Što se Bad Blooda tiče, nekako nam se učinilo najsvrsishodnije snimati i izbacivati pet po pet pjesama. Tako ćemo i nastaviti.

Idemo se malo vratiti u vaše početke i probuditi nostalgiju. S kojim ste se bendovima družili? Tko je obećavao, tko je izdržao, tko je potonuo, koga ti je žao i s kim si doživio neku najgluplju i/ili najneugodniju situaciju?
Dugo smo na sceni i ta nostalgija nas zaista ponekad vrati mislima u ta dobra stara vremena, sredine odnosno kraja 90-ih. Bilo je pregršt dobrih bendova i šteta što se nisu održali. Poput Uziela iz Osijeka, Naileda iz Pule, Ganje iz Koprivnice od hrvatskih bendova, ili pak Kaoza iz Slovenije. Čak su nam i punkeri AK-47 iz Zagreba bili jako dobri prijatelji. Deafness By Noise iz Samobora također, koji su mi vratima auta nehotice pričepili prste kada smo se opraštali nakon svirke u Čakovcu, jaoo! Nikako ne treba zaboraviti ni legendarni međimurski bend Najveribest iz Kotoribe. Legende! Bilo je bendova koji su trajali jednu sezonu, takvih ima puno i danas, ali na takve se ne osvrćemo. S vremenom se scena sve više rastočila. Ovaj internet je uz sve dobre stvari donio i nekakvo nepotrebno nadmetanje među bendovima. I sve se više glazbu doživljava kao natjecanje. Kao da smo na olimpijadi, pa je važno tko će dalje skočiti ili baciti disk. Ne znam, nije mi to jasno, nikad nisam na muziku gledao na takav način.

A danas – imaš li uopće volje pratiti nove bendove? Dosta ljudi u nekoj životnoj fazi zatvore taj ‘međuspremnik’ za novo i drže se ‘dobre stare’ npr. Pantere i Sepulture… Ima li novog metala koji te veseli? Naravno, posebno me zanima je li ti za oko i uho zapao neki domaći bend?
Bojim se da sam i ja od tih koji se uvijek vraćaju Panteri, Sepulturi, Pro Painu… Malo je novih bendova koji su mi zapeli za uho. Machine Head mi je zadnjih godina fantastičan, od “Blackening” albuma naovamo, Lamb Of God također. No, ne znam jel to spada u kategoriju novih bendova. Sve se nekako vrti u krug, sve mi zvuči isto, na isti kalup, ne znaš više tko koga kopira. S druge strane, raduje me što i dalje ima entuzijasta poput nas, pa i domaća scena ima nekoliko fantastičnih ‘novih’ bendova. Osječka Kymera svakako, zagrebački Overpower, zabočki hardcore prvaci .upset, Last Man Standing iz Splita je jako dobar, Cold Snap iz Varaždina je scenski možda i najjači domaći bend. Ponavljam, ima puno kukolja, ali se ponađe i pokoji biser, što me veseli.

Ali sigurno imaš neki ‘guilty pleasure’ koji voliš slušati! Nešto što ćeš priznati samo sada meni (i svima koji ovo pročitaju)?
Neću! (smijeh). Kad god putujemo nekud na svirku, dečki iz benda se ne mogu načuditi kakva se sve glazba skriva na mome mobitelu. Volim sve što je dobro, što ima dobru poruku i u čemu se osjeti iskrenosti. Jer odavno sam prerastao onaj stav da samo metal i hardcore valjaju. Eric Sardinas, Gary Moore, Harlem Gospel Choir, Gibonni i Oliver, Slash, Elemental, Tommy Emanuel, Mark Knopfler, BB King… Sve mi je to redovito u mobitelu, svakog od njih volim na svoj način, i podjednako volim pogledati Sardinasa ili Gibonnija uživo kao volim vidjeti Pro Pain. Bitno mi je da muzika, pjevač, izvođač ima ‘ono nešto’, što se i sam trudim tijekom godina stvoriti u Bad Bloodu.

Muziku podržava