Zona patnje i melankolije

U svoja dva desetljeća postojanja kalifornijska skupina China Blue, koliko se barem ja sjećam, nije ostavila nekakav poseban i velik utjecaj na rock sceni, a do obrata neće doći niti nakon ovog albuma. Doduše, sasvim pristojnog, ali ničeg za čime bi trebalo ‘ludovati’.

Lijep je to, istina, sofisticiran, moderno aranžiran i produciran melodični rock sa ‘snenim’ AOR, hard rock, heavy i pop dodacima, koji se fino da slušati, ali bez neke izrazito dominantne pjesme koja bi za sobom povukla ostale. Štoviše, ima ih nekoliko poludosadnih koje slušatelju baš i ne ulijevaju neko povjerenje ako slučajno prvo na njih naleti.

Atmosfera na albumu je, onako, dosta melankolično/dramatična, i osjeća se poprilična doza sjetnog i tjeskobnog ugođaja. Općenito, ali posebnije u emocijama nabijenim vokalima Tonya Millsa (TNT), koji se, istina, u nekim dijelovima čvršćih pjesama malo zna i pomučiti s višim intonacijama. Više od vokala ‘ozbiljnijeg’ su izražavanja klavijaturistički dijelovi.

Bilo da se radi o onima s orkestralnim ‘touchom’, bilo u klasičnijim piano, orguljaškim varijantama ili pak u modernijem, čak bih rekao progresivnom soundu, zahvaljujući kojemu neki naslovi (“Changing Ways“) jasno ukazuju da je i prog rock/metal ovdje jedno od stilskih (pod)opredjeljenja.

Gledajući album s rockerskije strane, kako mislim da i treba, ističem da su kvalitetne i jako slušljive gitarističke ritam sekcije, koje pjesmama daju dodatnu energetsku vrijednost, a ima i nekoliko solaža koje upućuju na metalne afinitete kreatora ovog materijala. Šteta je da nema više zanimljivijih i napetijih prijelaza, poput onih u pjesmi “So Wrong“, s jakim hard ‘n’ prog heavy naglaskom, no što je tu je.

Jednako kao i u, možda i tipičnijem power rock/prog metal naslovu “Take Me As I Am“, s naglašenim duplim bubnjanjem, koje se pojavljuje u dosta pjesama i diže im decibelsku razinu, naravno. Srednji do umjereno brzi ritam u sebi nosi velika većina naslova, počevši već od prvog, “What Do You Need But Love“, koji kreće orkestralnim dijelom, ima, također poput većine pjesama, puno melodija, poglavito u refrenskom dijelu, a dramaturški ugođaj zaokružuje sporim i mračnim piano završetkom.

Album sadrži i dvije prosječne balade, “Passions” i, čak i ispodprosječno kvalitetnu, ali iznadprosječno tugaljivu, pravo nekako izgubljenu “Lost“. Jednak broj je i instrumentala, s time da je “Twilight Of Destiny” ‘suho’ i neusklađeno kombiniranje gitarističkog sola i piana, dok je “A Last Goodbye” nešto slojevitija, ‘deeperskija’, s boljom suradnjom gitare i klavijatura.

Melodični power/AOR/rock naslov “Don’t Be A Stranger” jedna je od najzanimljivijih pjesama, kojima u kompletu ipak nedostaje, kako je najavljeno, nešto više univerzalnosti, kreacije, pa čak bih rekao i hrabrosti. Jer podloge i potencijala da ponude više nego što jesu, imaju, to je sigurno.

Širok je spektar ljudi koji bi ovaj album mogli slušati, pa zato neću preporuke iznositi, samim tim niti posebno ograničavati na užu, bilo stilsku, bilo neku bendovsko/fanovsku populaciju. Mislim da bi se u ovim rečenicama svi zainteresirani sami mogli najbolje pronaći i utvrditi je li China Blue bend, a “Twilight Of Destiny” album vrijedan njihova vremena. Ja ću finalno reći još samo da mi je – zanimljiv.