Zauvijek na svom putu

    2602

    Whitesnake

    Forevermore

    Datum izdanja: 25.03.2011.

    Izdavač: Frontiers Records / Dallas Records

    Žanr: Hard Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Steal Your Heart Away
    2. All Out Of Luck
    3. Love Will Set You Free
    4. Easier Said Than Done
    5. Tell Me How
    6. I Need You (Shine A Light)
    7. One Of These Days
    8. Love And Treat Me Right
    9. Dogs In The Street
    10. Fare Thee Well
    11. Whipping Boy Blues
    12. My Evil Ways
    13. Forevermore

    Koliko god sam se bojao kako će zvučati povratnički album WhitesnakeaGood To Be Bad“, toliko sam, ako ne još i više, kad sam ga čuo bio siguran da će njegov nastavak biti bolji.

    Taj nastavak zove se “Forevermore” i doista, bolji je od svog prethodnika, i to me jako veseli. Vjerujem i nadam se, ne samo mene.

    Iako, da razjasnimo neke stvari odmah na početku, ni u kom ga slučaju ne bih nazvao nasljednikom ili nastavkom nečega na čemu je bend ‘stao’ 2008. godine. Jednostavno, iz razloga što je ovo novi album Whitesnakea, jedno novo poglavlje benda koji je obilježio glazbenu scenu zadnja tri i pol desetljeća, i benda koji očito nije (sada) stao.Naravno, ne treba smetnuti s uma i odmah naglasiti kako je ovo pravi, autohtoni Whitesnake, sa svim svojim manama i vrlinama, i da kao takav ima podudarnosti s ranijim izdanjima, i ‘ajde, po tome ipak neka bude nastavak. Doug Aldrich i Reb Beach postali su jedan od najjačih gitarističkih partnera heavy i hard scene, iz njihovih riffova i solaža sijeva stotine munja, i gitare zvuče bolje nego u Vai/Vandenberg vremenima, a David Coverdale, iako ne u cvijetu mladosti, ne s velikim modulacijskim rasponima (nikada ih i nije imao), za svoje godine pjeva i više nego odlično, plus toga, i ‘breme’ lidera benda nosi bez nekih poteškoća.

    Los Bros Brutalos tri (David Coverdale, Doug Aldrich, Michael McIntyre) producirao je album koji istovremeno zvuči moderno, čisto, klinički precizno i kristalno jasno, ali i retro, u stilu albuma druge polovice osamdesetih, i to je razlog da ne djeluje potrošeno, nego dosta osvježavajuće. Album je skladan u srednjem ritmu, izuzetno je žestok, glasan, (pre)moćno produciran, s jako jako velikom dozom melodičnosti, snažan kao cjelina, ali jednako tako i pjesmama kao individualnim vrijednostima izvučenim iz kolektiva.

    Muziku podržava

    Vokal-gitara-melodija i inače je bila osovina po kojoj se sve ove godine Whitesnake čvrsto držao, no ovdje je taj spoj još naglašeniji. O vokalu smo rekli, dodajmo i da se poradilo i na ozbiljnosti refrenskih back pjevanja, a gitare su uigranije i razigranije nego ikada. U njima ima toliko energije da se stječe dojam kao da će eksplodirati, a posebno briljiraju u solo izvedbama, koje dijelom prelaze granicu hard rocka i heavy metala, ali nijednom ne ugrožavajući melodijske dosege.

    Nova ritam sekcija Brian Tichy/Michael Devin donijela je dosta svježine, pogotovo Brian sa svojom velikom energičnošću, improvizatorskim sposobnostima, preciznim bubnjanjem sa sjajnim prijelazima, a nauštrb glasnoće i agresivnosti nisu ‘stradale’ klavijature (svirao ih je bivši član Timothy Drury, novi je Brian Ruedy), također jedan od zaštitnih znakova benda.

    Konstrukcijski gledano, ovaj je album izgrađen od čvrstih ‘materijala’, vrlo je kompaktan, nudi kontinuiranu napetost i zahtjeva veliku pozornost, a za razliku od prethodnika, na njemu je teško odabrati koja je pjesma najbolja. Priznamo li sami sebi da su se albumi “1987.” (ili “Whitesnake”, kako kome odgovara) i “Slip Of The Tongue” (1989.) jednim velikim dijelom proslavili zahvaljujući ‘starim’ pjesmama “Here I Go Again”, odnosno “Fool for Your Loving”, stiže se do nekakvog zaključka kako je zadnji ovako dobar album bio “Slide It In” (1984.).

    Barem što se tiče hit-naslova (“Gambler”, “Slide It In”, “Standing In The Shadow”, “Love Ain’t No Stranger”, “Slow An Easy”). Nije da je imao veliku konkurenciju, ali opet, bilo je tu albuma na kojima se toga moglo naći. A nije se. Spomenusmo da je ovo pravi hardrockerski Whitesnake sa svim navedenim karakteristikama, s utjecajem bluesa i soula, pa onda treba reći da se u nekoliko naslova razaznaju i utjecaji southern rocka. Što će reći da se i u stilskom, ili žanrovskom dijelu išlo malo u širinu.

    Rekoh da je teško odabrati najbolju pjesmu, no od žešćih, snažnijih i glasnijih naslova nikako nemojte preskočiti “Steal Your Heart Away“, stvar s nešto mračnijim riffovima, “Love Will Set You Free“, “Love and Treat Me Right” ili “Dogs In The Street“. Sve tri balade jako su dobre, “One of These Days” nudi prekretnicu, prelama album u drugi, ipak nešto malo mirniji dio, u kojem se nalazi još jedna, “Fare Thee Well“, ona s južnjačkim ‘štihom’.

    Whipping Boy Blues” pjesma je čiji naslov govori što se u njoj može čuti, “My Evil Ways” još je raširenija, hard i rock, soul-blues stvar, a finalna, epska, emocijama ispunjena laganica “Forevermore“, s atmosferičnim klavijaturama, akustikama i duplim pjevanjima u prvoj, te snažnijim i energičnijim ‘nastupima’ u preostale dvije trećine svojih sedam minuta trajanja donosi možda i najbolji naslov albuma.

    Kažem možda, jer favorita za tako nešto doista ima puno, praktički svaka pjesama ima potencijal da bude nekom najdraža, i to je još jedna kvaliteta albuma, nešto što ljudi vole. A vole kada ne moraju preskakati naslove da bi došli do sebi najdražeg.

    Muziku podržava