Pravo lice bivšeg ‘velikog gospodina’

Vjerojatno najmanje poznat, ali ni u kom slučaju ne i najmanje dobar član Mr. Biga, Richie Kotzen, jedan je od univerzalnijih američkih gitarista koji je zanat počeo ‘peći’ još u osamdesetima. I mada je najpoznatiji postao tek kada je u spomenutom Mr. Bigu zamijenio Paula Gilberta, on je i prije, jednako kao i poslije trogodišnje epizode u tom bendu, imao i još ima štošta za reći.

Osim što je snimio puno albuma, prvi, “Gallery Closed” s grupom Arthurs Museum 1988., sa samo 18 godina, a prvi solo, “Richie Kotzen”, 1989., radio je i s, recimo, Poison na njihovom albumu “Native Tongue” (1993.), ali i hrpetinom manje ili više poznatih muzičara. Na ovom, svom prvom video izdanju, snimljenom 2007. godine u Sao Paolu tijekom južnoameričke turneje, pratili su ga Johnny Griparich na basu i Dan Potruch na bubnjevima.

“Bootlegged in Brazil” (ne plašite se, kvaliteta slike i sounda nema veze s nazivom albuma) pokazuje svu raskoš Richievog talenta, sa sigurnošću mogu reći i znanja i tehnike, ali i ono što je najbitnije, univerzalnosti njegove svirke, koja se bazira na izrazito melodičnom, ali snažnom hard rocku sa zamjetnim utjecajima bluesa. Dakle, ovo nije šablonski, ‘gitaristički’ album, već se na njemu može pronaći i šira publika, ona koja nije ograničena na čistu gitarističko tehničku virtuoznost.

No nije da nema toga, dapače, jer Richie iz gitare izvlači totalni maksimum i kad bi se ovo samo slušalo (a ima se prilika, jer je objavljen i audio snimak “Live in Sao Paolo” na CD-u), teško da bi se moglo ne pomisliti kako je ovo bend s (barem) dva gitarista.

Pogotovo imponiraju stilski gitaristički prijelazi iz ritmičkih u solo dijelove i obrnuto, koje Richie savladava k’o od šale, kao da se zabavlja. A u biti, dok ga čovjek gleda, tako to i ispada. Kao prava zabava, kako njemu, tako bi trebalo biti i konzumentu.

Na ovom koncertu Richie je, kako to obično biva, prošetao, onako ukratko, kroz svoju više od dvadeset godina dugu karijeru i prava je stvar što je samo on stavljen na DVD, bez dosadnjikavih bonusa, koji su ovdje svedeni na nekoliko minuta razgovora u backstageu, nešto snimaka publike pred klubom i mini foto galeriju.

Naravno da će potpuni poznavatelji njegove muzike ostati uskraćeni za neke osobne favorite, jer tek je jedanaest pjesama ovdje, ali generalno, svirkom nikako ne bi smjeli biti.

Kao što nije bila nezadovoljna niti publika, za koju je očito da jako dobro zna tko je Richie Kotzen. No dobro, nema tu spektakularnih urlikanja, skakanja i ‘podrhtavanja tla’, jer na kraju krajeva, to ne bi niti dobro zvučalo, s obzirom da se radi o pravoj rockerskoj, intimnoj klupskoj svirci, u kojoj su se jednako dobro snašli i oni koji skaču u prvim redovima, baš kao i ‘tapkaši’ na galeriji. Svi zajedno su nazočili jednom doista dobrom koncertu, kojeg bih se čak usudio preporučiti obožavateljima Jimia Hendrixa.

Kad ga pogledaju, a pogotovo poslušaju, mislim da im neće biti žao što su ‘potrošili’ 80 minuta svog vremena.