Muzika pogodna i za ‘medeni mjesec’

Kanadska je rock scena za mnoge Europljane, pa tako i nas, izuzmemo li bendove tipa Rush i Saga ili, naravno, Bryan Adamsa, koji su postigli značajan internacionalni uspjeh, dosta velika nepoznanica. A da je tome tako, dokaz je i skupina Honeymoon Suite, koja postoji još od 1982. godine i koja je u svojoj dugoj, doduše isprekidanoj karijeri, visoko kotirala u rodnoj državi, održavala velike turneje i ploče prodavala u milijunskim nakladama.

Baš je taj, gore spomenuti internacionalni uspjeh, koji je ovdje izostao pa je tako i angažman u prvom dijelu poznate trilogije “Leather Weapon” prošao relativno nezapaženo, možda razlog nekoliko prekida i svega sedam albuma u skoro tri desetljeća postojanja.

Najnoviji reunion dogodio se 2007. godine, nakon čega je uslijedilo snimanje i izlazak albuma “Clifton Hill“, koji je dobio ime po ulici koja obiluje turističkim atrakcijama u gradu Niagara Falls, otkuda bend dolazi.

Da se radi o pravom lokalpatriotskom bendu, dokaz je i njegovo ime, jer upravo je grad Niagara Falls u južnom Ontariu poznat po neslužbenoj tituli ‘glavnog grada medenih mjeseca’, s obzirom da mnogi bračni parovi upravo nakon ‘provoda’ u njemu odluče krenuti u zajednički život – pa dokle stignu.

No dobro, bez obzira na sve ljepote (o kojima sam, na žalost, samo čitao), pustimo sada rijeku Niagaru, slapove, turizam, medene mjesece i ostalo i koncentrirajmo se na muziku, što nam je i primarna zadaća.

Najšire rečeno, a mislim i najpreciznije, “Clifton Hill” je izrazito melodičan pop rock album s elementima AOR-a i funkya, koji u prvom redu izbacuje povezanost s Bon Jovijem od devedesetih naovamo, zatim s Bryan Adamsom i Asiom. Dakle, nema tu puno filozofiranja; puno melodičnosti po svim presjecima, klasične forme pjesama, s uvodnim i završnim kiticama, dva do tri ‘reda’ pijevnih refrena, lijepo složenim rock’n’roll gitarama (s pokojim žešćim solom), vrlo odmjerenim vokalima i preciznim ritmikama.

Zapravo, jedan je to vrlo slušljiv i protočan album koji iz nekih svojih pjesama odašilje i određenu dozu sjete i melankolije, što ga, naravno, obogaćuje, i zato mi nije nikako jasno zašto klavijature, kad su već tu, nisu korištene u većem obujmu. Jer, tu gdje ih ima, a rijetkost su, ili se jedva čuju, atmosferski ugođaj dižu na potrebnu razinu, a i malo razbijaju jednoličnost koja se zna pojaviti s vremena na vrijeme.

Srećom, nije česta, jer ipak ima nekih odstupanja kako unutar samih pjesama, tako i unutar njihova rasporeda na set listi. Producent albuma je Tom Treumuth koji je isti posao radio i na ‘self-titled’ debiju benda 1984. godine i za set listu bih rekao da je više okrenuta modernističko-rockerskoj, premda je očito da se nije željelo izbjeći i onaj očekivani, komercijalizirani pristup. A niti se moglo, jer on se osjeća u načinu komponiranja i formi skoro svih pjesama.

A što se njih tiče, “She Ain’t Alright” je melodični rock s malo AOR ‘napetosti’, “Tired O’ Waitin’ On You” je pjesma u stilu Bryana Adamsa, otprilike kao, pogotovo u uvodnom dijelu, “That’s All U Got“, a možda i najbolja je “Ordinary“, neoprogresivni AOR/melodic rock s otužnim pianom na početku i sjetnom atmosferom u svom kompletnom opusu. Srednjeritmična “What Should I?” potencijalni je radijski hit, baš kao i od nje ritmički brža “Down 2 Biznes“, s dobrom suradnjom gitara i klavijatura.

Još jedna sjetna pjesma je balada “Restless“, dok “Separate Lives” ima ‘zapadnjački naglasak’ i vjerujem da će u njoj mnogi znati prepoznati sličnost s “Blaze Of Glory”. Baš kao što vjerujem da su (ili će) mnogi prepoznali da ovaj album ima potencijal za više od jednog slušanja i više od zaborava nakon nekoliko sati ili dana. A i za uživanje na medenom mjesecu pa čak i pod uvjetom da on nije proveden u Clifton Hillu.