Melodični rock je naša sudbina

Niski rock ostvarenja koja si dosta nalikuju i koja posljednjih mjeseci na tržište neumorno izbacuje ovaj talijanski izdavač pridružila se i skupina Crown Of Thorns. Iskreno, s njezinim radom nisam previše upoznat, što je ponekad osobni plus, a ponekad i minus. Mislim da sam negdje pročitao kako im je ovo sedmo studijsko ostvarenje, a sjećam se tek nešto ozbiljnije albuma “Karma” iz 2002. godine.

Iskreno, ovaj album kod mene nije izazvao neke posebne emocije i dublji interes, makar sam ga preslušao u dosta navrata. Radi se o relativno jednostavnom, izraženo melodičnom rocku (a kakav bi i bio drukčiji) moderne produkcije i sounda, s influencama heavy metala, harda, arene i AOR-a, djelomice i popa. Nešto na tragu Bon Jovija i Def Lepparda (recimo, pjesma “All I Wanna Do”), mada srećom ne u kontinuitetu.

S time da Crown Of Thorns ima neusporedivo boljeg pjevača. Naime, vokali Jeana Beauvoira (ex-Plasmatic) izrazito su moćni, potentni i uvjerljivi i daleko su najbolji dio albuma. Usto, dosta su prilagodljivi, pa su tako u nekoliko balada vrlo osjećajni, duboko emocionalni, čak i melankolični, a u bržim i čvršćim pjesmama upravo onakvi kakvim sam ih poviše opisao – snažni i dojmljivi.

Pjesme imaju, doduše, svoje strukturalne korijene, no uglavnom su uobičajene i očekivane forme, s naglaskom na tečnije i pjevnije refrenske dijelove, koji čak i nisu uobičajeno pretjerano pamtljivi. Riffični dijelovi, koji ponekad skrenu i u distorzivnije okruženje, te heavy rock solaže nešto je što diže glasnoću materijala, a atmosferski dio održavaju odlični basevi i, čak bih rekao ‘presramežljivi’, klavijaturistički passagei koji imaju veći potencijal od ponuđenog, zatim povremena višeglasja, te orkestralni elementi i akustika, kojih, na žalost, ima premalo za konkretniji utjecaj.

Ritmički se pjesme kreću od umjereno brzih do onih sa srednjim pa baladnim brzinama, s time da mi se neke sporije čak i čine čvršćim i kompaktnijim od onih ostalih. Tu u prvom redu mislim na “Believe Me“, stvar s osjećajnim vokalima, jakim basom, naglašenim orkestralijama u uvodnom dijelu, duplim pjevanjem i maštovitijim solom.

Tugaljiva balada s orkestalnim udjelom, na tragu imenovane, je i završna “All Or Nothing“, a najžešća pjesma sa sporijim ritmom je “Living In The Shadows“, koja se u središnjem dijelu opasno ražesti, ubrza i ponudi izvrstan miks riffanja i soliranja.

“Stay With Me” jedna je od dvije brže pjesme koje sam dva puta podvukao, možda i radi kontinuiranijih klavijatura te orkestralnih i pijanističkih uplitanja u rokersko okruženje. Druga je početna “Faith“, s uvodnim sci-fi klavijaturama, te kontinuiranim umjerenjaštvom, izuzmemo li zaista moćne riffove i solo dijelove. A izbacimo li obećavajuće riffove i orkestralne bljeskove, koji se protežu kroz cijelu pjesmu “Nobody“, ostali njezini dijelovi nisu opravdali uvodna očekivanja. Nešto slično kao i u slučaju “Home Again“.

Iako, ne mogu ni u kom slučaju reći da album nije opravdao moja očekivanja, jer mu s nikakvim posebnim nisam niti prišao. Isto tako, ne mogu reći da me u potpunosti razočarao. Stoga ću ponoviti tezu koju znam izreći na kraju ovakvih albuma. Solidan za slušanje, premalo konkretan, ali zato dosta korektan.