Značaj hrabrosti koncem pedesetih

Biblijskim jezikom kazano, u ono vrijeme (početkom 1957.) ovaj album očekivao se s popriličnim entuzijazmom, ali i napetošću. Te godine je mladi Sonny Rollins proglašen ‘novom zvijezdom’ čitave jazz-scene u anketi Down Beata i očekivalo se da tu reputaciju i potvrdi. Ne samo zbog (relativne) reprezentativnosti izbora i neumitnog ugleda časopisa koji ga je proglasio najvećom nadom – već i stoga, a to je bilo još i važnije, da je svirao saksofon, i to tenor saksofon.

U ono vrijeme sceni je trebao sax-star. Parker je već bio pokojni, Sonny Stitt je uvijek čamio u njegovoj sjeni, Coltrane i Cannonball Adderley najavili su svoj neumitni dolazak, ali još nisu do kraja eksplodirali, dok je Lester Young bio tinjajuća sjena nekadašnjeg najinspirativnijeg tona u saksofonističkom kozmosu.

Rollins je pak bio mlad, njegov tenorski glas unikatan, a smisao za melodiju iznimno inventivan. Nakon niza vrhunskih kolaboracija (o kojima veoma dobro svjedoči uspjela kompilacija “Rollins“, nedostajao je samo još punokrvni autorski album.

Na to mjesto stupio je “The Sound of Sonny“. Po izlasku, smatran je gotovo potpunom potvrdom da je nova saksofonistička zvijezda najvećeg kalibra konačno rođena.

“It Could Happen to You“, Rollinsov ‘a cappella’ tenor-solo, bio je iznimno hrabar komad – nije dosta što ste pripadnik relativno rijetke vrste tenor saksofonista, nego ćete još snimiti i skladbu bez ikakve pratnje? – što je demonstrirao superiornost kojim je Rollins hendlao melodiju, dok je na ostatku albuma svirala vrhunska ritam-sekcija, Roy Haynes na bubnjevima i Percy Heath na basu, uz Sonnya Clarkea na klaviru (i Paula Chambersa kao gosta na “The Last Time I Saw Paris” i “What Is There to Say“).

No, usprkos spomenutim skladbama i njihovim duhovitim ritmičkim preobražajima swinga i bopa – otvarajući broj je upravo neodoljiv – već je tada bilo jasno da posrijedi nije titanski komad vinila (kao što će to koju godinu kasnije postati, primjerice, za čitavu scenu i Coltraneov opus fascinantni “Giant Steps”) ni miljokaz Rollinsova rada kao vođe sastava. Ploča je, istina, naišla na unisonu hvalu, potvrdila Rollinsa kao veoma zrelog i zapanjujuće talentiranog glazbenika – i sve to s pravom: njezina kvaliteta je neupitna… Ali nešto je ipak nedostajalo.

Upravo to ‘nešto’ ukazuje se ključnim za njezinu percepciju pola stoljeća kasnije. Albumu nedostaje doslovno i samo još jedna vlas da probije auru igre na sigurno (koja se bolno ćuti u čitavoj snimci) i izleti u kozmos onih radova što su – u tom vibrantnom i euforičnom prijelazu dekada, kada se promjena nove Amerike, oporavljene od rata, činila posve neizbježnom – presudno utjecali na sve buduće generacije. Rollins je svirao saksofon solo u spomenutoj skladbi, ali nije se drznuo napustiti niti jedan kanon; ostao je umiven i pažljivo dozirao čak i humor, daleko obzirnije negoli njegov mentor Thelonious Monk.

Drugim riječima, ploči nedostaje ključni aromatični sastojak kojim će prštati jedna druga ploča, godinu dana mlađa – “Something Else!!!” Ornettea Colemana, čija se hrabrost mjeri u megatonama. Coleman je bio bezobrazno riješen da svojom glazbom digne rampu svima koji nisu razumjeli prostor novoosvojene slobode i takve prepusti rustikalnom ukusu, nostalgiji i povijesti. Upravo zbog ove pozitivne drskosti Colemanov debut predstavlja nezaobilazni komad jazza za sve, čak i najveće početnike, dok je “The Sound of Sonny” veoma zgodan/lijep/simpatičan album… i ništa više.

Postava: Sonny Rollins (tenor saksofon); Percy Heath (bas); Roy Haynes (bubnjevi); Sonny Clark (klavir); Paul Chambers (bas na 1,4,10)