Beskrajno uzbudljivo u formi trija

    1282

    Bill Evans Trio

    Portraits in Jazz (Keepnews Collection)

    Datum izdanja: 06.03.2008.

    Izdavač: Riverside / Aquarius Records

    Žanr: Jazz

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Come Rain or Come Shine
    2. Autumn Leaves
    3. Witchcraft
    4. When I Fall in Love
    5. Peri’s Scope
    6. What Is This Thing Called Love?
    7. Spring is Here
    8. Someday My Prince Will Come
    9. Blue In Green
    10. Come Rain or Come Shine (Take 4)
    11. Autumn Leaves (Take 9, mono)
    12. Blue in Green (Take 1)
    13. Blue in Green (Take 2)

    Od kolike je važnosti zapravo riznica iz koje super-veteranski producent Orrin Keepnews vadi snimke za svoju izvrsno remasteriranu kolekciju, o čijim smo izdanjima pisali u više navrata, možda najbolje ilustrira upravo ovaj album. Keepnews je, naime, direktno zaslužan za njega, kao i za fascinantni “Everybody Digs Bill Evans“, ploču izašlu godinu ranije (1958.).

    Vrijednost obaju radova teško je procijeniti: prvi je potpuno nametnuo Evansov nevjerojatno suptilni, introspektivni stil čitavoj jazz sceni i impostirao ga kao jednog od najoriginalnijih pijanista svog vremena, udarivši temelje hordama epigona što će kroz godine potvrditi genijalca iz New Jerseya kao jednog od najvećih utjecaja u povijesti jazza.

    Portrait in Jazz” pak bilježi Evansa u jednoj od najuzbudljivijih (i nažalost, najkratkoročnijih) formacija što su uopće zamislive: triju sa Scottom LaFarom i Paulom Motianom.

    Kako vrijeme prolazi, tako se pogibija Scotta LaFara u automobilskoj nesreći 1961. godine, nedugo nakon što je upravo s Evansom i Motianom snimio izvrsni koncert u Village Vanguardu (sačuvan na pločama “Sunday at the Village Vanguard” i “Waltz for Debby”), sve više čini gubitkom nalik onome što ga je jazz pretrpio smrću još jednog samozatajnog genija – Erica Dolphya.

    Muziku podržava

    Nije stvar samo u začudnoj faktografskoj bliskosti (obojica su sudjelovala na povijesno presudnoj ploči Ornettea Colemana iz 1959. godine, “Free Jazz”; LaFaro je stradao 1961., a Dolphy preminuo 1964.) već i u tome što su obojica bili istinske lučonoše, avangardisti u najtočnijem smislu te riječi. No, dok je Dolphya vrijeme potvrdilo kao veličinu i inovatora gotovo coltraneovskog talenta i kalibra, kojeg je tek nikad dijagnosticirani dijabetes presjekao u strelovitom putu prema ostvarenju nevjerojatnih potencijala, LaFarove se zasluge bitno manje apostrofiraju. Treba kazati – sasvim nepravedno.

    Upravo je LaFaro, naime, bio taj koji je prvi u značajnijoj mjeri oslobodio kontrabas uvriježenih predodžbi o vječito pozadinskom instrumentu koji čuva ritam i puls. Vrtoglavi breakovi, siloviti, kratki off-pasaži, izrazite disonance i začudna odstupanja od glavne melodijske linije uz konstantno držanje sidra solistu (embrionalno opipljivi i na nekim trenucima ovog diska, kao u iznimno uzbudljivom standardu “What Is This Thing Called Love?” Evansova uzora Cole Portera) njegova su baština, što će je preuzeti gotovo svi kontrabasisti koji će se ikad latiti free jazza, a samog LaFara izdići u orbitu rezerviranu samo za najzaslužnije.

    Čarolija ovog diska leži upravo u susretu Evansa i LaFara, preciznije – nevjerojatnom glazbenom amalgamu što ga zajedno neprekidno tvore. Njihova međusobna kemija (npr. u fascinantnom ‘break-dijalogu’ u sjajnoj izvedbi “Autumn Leaves“) tolika je da graniči s telepatijom, a melodijske inventivnosti ima za izvoz.

    Najveća razlika u odnosu na vrhunski album prethodnik je sasvim drukčiji odnos Evansa i pratećeg sastava. Dok je prije ritam sekcija tek pratila silnu Evansovu pijanističku lucidnost i profinjenost, služeći prije svega tome da im otvori prostor, “Portrait in Jazz” pokazuje drukčije lice Evansove svirke, što nastaje kad joj se pridoda jednako melodijski i instrumentalistički dosjetljiv i inventivan kontrabasist. Rezultat je glazba iskričava do kraja – uz Motianovu stabilnu pratnju, ovaj istinski izvrstan album jedva da ima predvidljivog momenta.

    Zasluge su to i samog Evansa, čije je glazbeno samopouzdanje očito dodatno izraslo: tako je već iznimno originalna obrada “Come Rain or Come Shine” dobar pokazatelj poleta i sigurnosti pretjerano povučenog genijalca, koji je u ovom standardu odsvirao više ukrasa negoli na prethodne dvije ploče.

    No “Autumn Leaves” – uz, ponovo, originalan pristup poznatoj temi – donosi i LaFara u prvi plan, a već spomenuti dijalog njih dvojice jedan je od najboljih momenata čitave ploče. Koliko je Evans dozrio u svega godinu dana, pokazuje i činjenica da su balade i kozmički instrumentali na ovom albumu gotovo posve ustupili mjesto skladbama s puno više intenzivnijih tempa i swinga – dok je na “Everybody Digs…” tek skladba “Minority” bila u tom fahu, ovdje su suptilne balade zastupljene svega u tri broja: “Spring Is Here“, “When I Fall in Love” – od kojih je nemoguće reći koja bolje zvuči, obzirom da se nepogrešivi, fragilni Evansov senzibilitet zrcali u svakom zahvatu – te u završnoj, kristalnoj izvedbi bezvremenskog standarda “Blue in Green“, izvorno Evansova autorskog komada, što ga je Miles Davis iz nekog razloga registrirao pod svojim imenom pri slaganju albuma “Kind of Blue”.

    Nije, međutim, samo znatnija promjena pristupa ono što plijeni pažnju. U jednakoj mjeri je to i raznolikost i kreativnost kojom Evans i LaFaro bojaju be-bop i swing obrasce skladbi “Witchcraft“, “Periscope” i “Someday My Prince Will Come” (koju je Evans, nota bene, snimio debelo prije Davisa!).

    LaFaro gotovo nigdje nije onakav kakvim ga očekujete, pokazujući se toliko mnogolikim da na trenutke čovjek poželi slušati njegovu solo-verziju ovog albuma, dok su Evansovi zahvati daleko odlučniji, čvršći i konkretniji negoli prije. LaFarov kraći bas-solo uz Evansovu pratnju i zajednički finalni ulazak u temu potonje skladbe pak najbolji su pokazatelji kako organski diše ovaj iznimni trio, čijih je par albuma jedva dovoljno da pokrije žal što nam povijest nije ostavila još njihovih radova.

    Ukoliko dijelite ovu impresiju, donekle može tješiti spoznaja da se na ovom disku nalaze još čak četiri bonusa, od kojih je “Come Rain or Come Shine” možda i bolja od verzije uvrštene na izvorno izdanje, a nešto slično bi se moglo reći i za “Autumn Leaves”… ma, izvrstan album od početka do kraja!

    Postava: Bill Evans – klavir, Scott LaFaro – bas, Paul Motian – bubnjevi

    Muziku podržava