Raritetni artefakt za promišljanje žanra

    1035

    Blue Mitchell

    Blue Soul (Keepnews Collection)

    Datum izdanja: 06.03.2008.

    Izdavač: Riverside / Aquarius Records

    Žanr: Jazz

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Minor Vamp
    2. The Head
    3. The Way You Look Tonight
    4. Park Avenue Petite
    5. Top Shelf
    6. Waverley Street
    7. Blue Soul
    8. Polka Dots And Moonbeams
    9. Nica’s Dream
    10. Minor Vamp (Take 1)
    11. Park Avenue Petite (Take1)
    12. Blue Soul (Take 2)

    Kako stvari odmiču, čini se da Orrin Keepnews jednostavno ne može pogriješiti sa svojim reizdanjima arhivskih snimki Riversidea na prijelazu iz pedesetih u šezdesete. Nakon izvrsnog albuma “Portrait in Jazz“, koji značajno dokumentira meteorsku pojavu briljantnog trija Billa Evansa sa Scottom LaFarom i Paulom Motianom, CD što je pred vama predstavlja još jedan veoma zanimljiv, raritetni artefakt povijesti jazza, koji bi i upućenije fanove mogao dovesti u blagu nedoumicu.

    Dajte, naime, poznavateljima jazza da nabroje dvadesetak jazz-trubača. Teško da će itko od njih u svojim popisima navesti i Bluea Mitchella, rođenog u Miamiju 1930. godine. Ovaj glazbenik nije se, naime, osobito dugo zadržao u jazz-vodama, svega desetak godina – nakon čega se, od konca šezdesetih, uglavnom pojavljivao kao session-glazbenik i prokušani koncertni sideman, uz dosta angažmana u vodama popularne glazbe, gdje je pretežno i ostao sve do rane smrti 1979. godine.

    No čak ni u ono vrijeme što ga je striktno posvetio jazzu, Mitchell nikada nije značajno odskočio iz prevladavajuće struje hard-bop glazbenika koji su na prijelazu dekada snimali za Blue Note ili Riverside. Možda je to bio i razlog što se rano posvetio pop-glazbi; kako bilo, međutim većina kroničara nije zabilježila ni “Blue Soul” kao značajnije ostvarenje u vrijeme nastanka.

    Ni iz današnje optike, da se razumijemo, ovaj album ne nameće se kao neka iz prašine izvađena heureka, ali svakako je zanimljiv primjer kako su suvremenici pratili i razumijevali Davis-Evansove inovacije i ideje što su eruptirale na “Kind of Blue”.

    Muziku podržava

    Tek u usporedbi s ovakvim albumom, koji direktno, gotovo ‘preko ramena’, promatra Milesovu doktorsku disertaciju o fuziji hard-bopa i modalne improvizacije, postaje jasno koliko je Davisov sekstet daleko otišao u rafiniranju i određivanju dosega čitave ove sfere jazza, kao i zašto se gotovo pola stoljeća nakon izlaska “Kind of Blue” smatra definitivnim testamentom jedne ere i otvaranjem prozora u sljedeću.

    Ovakva, komparativna vrijednost – a njoj svakako pridonosi i Wynton Kelly, gostujući pijanist na Davisovom remek-djelu, svojom fragmentiranom, impresionističkom svirkom – sama je po sebi, dakako, od minornog značaja. Ipak, valja primijetiti kako je i ovaj, bitno elementarniji album pun dobre energije i nepatvorenog šarma. Prije svega u otvarajućoj lucidnosti “Minor Vamp“, u kojoj tada mlađahni Curtis Fuller jednostavno briljira na trombonu, impresivan koliko i inventivan.

    Uz Kellya, koji je ostavio lijep trag na noćnoj baladi “Park Avenue Petite“, kvartet koji je odsvirao pet skladbi na ovom disku uz Mitchella čine poslovično ‘štedljiv’ bas Sama Jonesa i nepogrešivi Philly Joe Jones, koji uz svu suzdržanost ne može zvučati manje energično od pucnja u noći. Sekstet čine još Fuller i Jimmy Heath, što bi vas lako natjeralo da pomislite kako u ovom razdoblju i nije bilo puno potentnijih puhačkih postava.

    Dojam je ipak da ih Mitchell ne koristi do kraja, osim možda u prelijepoj baladi “Polka Dots and Moonbeams“. Ova boljka vidljiva je i u završnom broju, “Nica’s Dream”, gdje je usprkos calypso živosti Joe Jonesa, aranžman opet za nijansu klasičan, osim Fullerove iznimne solo-eskapade.

    Reizdanje Mitchellova možda i najreprezentivnijeg rada stoga nam je važnije kao podsjetnik na vrijeme “Kind of Blue” strke iz perspektive glazbenika koji su i sami imali napore u tom smjeru – a takvih izdanja posljednjih godina ima malo – negoli što bi iznova afirmiralo Mitchella kao figuru značajniju negoli se mislilo.

    Ipak, ovakva prezentacija rijetka je i eklektična: Mitchell okružen izvrsnim lineupom jest nešto čega se treba prisjetiti u doba kad psihološka granica cijene barela nafte više ne postoji.

    Postava: Blue Mitchell – truba, Wynton Kelly – klavir, Sam Jones – bas, Philly Joe Jones – bubnjevi. Na skladbama 1, 2, 5, 6, 8, 9, 10: Curtis Fuller – trombon, Jimmy Heath – tenor saksofon

    Muziku podržava