Blue Mitchell
Blue Soul (Keepnews Collection)
Datum izdanja: 06.03.2008.
Izdavač: Riverside / Aquarius Records
Žanr: Jazz
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Kako stvari odmiču, čini se da Orrin Keepnews jednostavno ne može pogriješiti sa svojim reizdanjima arhivskih snimki Riversidea na prijelazu iz pedesetih u šezdesete. Nakon izvrsnog albuma “Portrait in Jazz“, koji značajno dokumentira meteorsku pojavu briljantnog trija Billa Evansa sa Scottom LaFarom i Paulom Motianom, CD što je pred vama predstavlja još jedan veoma zanimljiv, raritetni artefakt povijesti jazza, koji bi i upućenije fanove mogao dovesti u blagu nedoumicu.
Dajte, naime, poznavateljima jazza da nabroje dvadesetak jazz-trubača. Teško da će itko od njih u svojim popisima navesti i Bluea Mitchella, rođenog u Miamiju 1930. godine. Ovaj glazbenik nije se, naime, osobito dugo zadržao u jazz-vodama, svega desetak godina – nakon čega se, od konca šezdesetih, uglavnom pojavljivao kao session-glazbenik i prokušani koncertni sideman, uz dosta angažmana u vodama popularne glazbe, gdje je pretežno i ostao sve do rane smrti 1979. godine.
No čak ni u ono vrijeme što ga je striktno posvetio jazzu, Mitchell nikada nije značajno odskočio iz prevladavajuće struje hard-bop glazbenika koji su na prijelazu dekada snimali za Blue Note ili Riverside. Možda je to bio i razlog što se rano posvetio pop-glazbi; kako bilo, međutim većina kroničara nije zabilježila ni “Blue Soul” kao značajnije ostvarenje u vrijeme nastanka.
Ni iz današnje optike, da se razumijemo, ovaj album ne nameće se kao neka iz prašine izvađena heureka, ali svakako je zanimljiv primjer kako su suvremenici pratili i razumijevali Davis-Evansove inovacije i ideje što su eruptirale na “Kind of Blue”.
Tek u usporedbi s ovakvim albumom, koji direktno, gotovo ‘preko ramena’, promatra Milesovu doktorsku disertaciju o fuziji hard-bopa i modalne improvizacije, postaje jasno koliko je Davisov sekstet daleko otišao u rafiniranju i određivanju dosega čitave ove sfere jazza, kao i zašto se gotovo pola stoljeća nakon izlaska “Kind of Blue” smatra definitivnim testamentom jedne ere i otvaranjem prozora u sljedeću.
Ovakva, komparativna vrijednost – a njoj svakako pridonosi i Wynton Kelly, gostujući pijanist na Davisovom remek-djelu, svojom fragmentiranom, impresionističkom svirkom – sama je po sebi, dakako, od minornog značaja. Ipak, valja primijetiti kako je i ovaj, bitno elementarniji album pun dobre energije i nepatvorenog šarma. Prije svega u otvarajućoj lucidnosti “Minor Vamp“, u kojoj tada mlađahni Curtis Fuller jednostavno briljira na trombonu, impresivan koliko i inventivan.
Uz Kellya, koji je ostavio lijep trag na noćnoj baladi “Park Avenue Petite“, kvartet koji je odsvirao pet skladbi na ovom disku uz Mitchella čine poslovično ‘štedljiv’ bas Sama Jonesa i nepogrešivi Philly Joe Jones, koji uz svu suzdržanost ne može zvučati manje energično od pucnja u noći. Sekstet čine još Fuller i Jimmy Heath, što bi vas lako natjeralo da pomislite kako u ovom razdoblju i nije bilo puno potentnijih puhačkih postava.
Dojam je ipak da ih Mitchell ne koristi do kraja, osim možda u prelijepoj baladi “Polka Dots and Moonbeams“. Ova boljka vidljiva je i u završnom broju, “Nica’s Dream”, gdje je usprkos calypso živosti Joe Jonesa, aranžman opet za nijansu klasičan, osim Fullerove iznimne solo-eskapade.
Reizdanje Mitchellova možda i najreprezentivnijeg rada stoga nam je važnije kao podsjetnik na vrijeme “Kind of Blue” strke iz perspektive glazbenika koji su i sami imali napore u tom smjeru – a takvih izdanja posljednjih godina ima malo – negoli što bi iznova afirmiralo Mitchella kao figuru značajniju negoli se mislilo.
Ipak, ovakva prezentacija rijetka je i eklektična: Mitchell okružen izvrsnim lineupom jest nešto čega se treba prisjetiti u doba kad psihološka granica cijene barela nafte više ne postoji.
Postava: Blue Mitchell – truba, Wynton Kelly – klavir, Sam Jones – bas, Philly Joe Jones – bubnjevi. Na skladbama 1, 2, 5, 6, 8, 9, 10: Curtis Fuller – trombon, Jimmy Heath – tenor saksofon