Unikati združeni prijateljstvom

Kako zajedno funkcioniraju suptilni basist lirskog tona Sam Jones i bop-razarač Philly Joe Jones, može se odlično vidjeti u barem jednoj prigodi, albumu čudesnih senzibiliteta “Everybody Digs Bill Evans” iz 1958.

No što znači kad je ovom dvojcu priključen ni manje ni više nego Thelonious Monk, koji pritom ne zauzima lidersku poziciju, već je ‘tek’ klavirist sastava – to već spada u uistinu raritetne momente historije jazza, ne samo stoga što Monk i dva Jonesa nisu često svirali zajedno, nego i zato što se snimke u kojima Monk nastupa kao pobočnik i inače mogu nabrojati na prste (na pamet pada tek izvanredni “Bags’ Groove” session pod vodstvom Milesa Davisa iz 1954.)

Čar ovog albuma jest ta da sadrži sve navedene raritetne momente, a i još jedan – tada mladi Clark Terry ne svira trubu, već flügelhorn, instrument koji je u vrijeme nastanka ploče bio kurozitet u jazz-instrumentariju. Pametnomu dosta: “In Orbit” (izvorno objavljen 1958.) je toliko nakrcan osobitostima da ga se jednostavno mora umetnuti u player.

Ono što čitavu stvar čini još interesantnijom međutim izuzetna je – gotovo organska – povezanost glazbenika koji se ni u kakvoj sličnoj međusobnoj konstelaciji nikada prije nisu zatekli. Ovakav dojam se stvara već od početne naslovne skladbe, koju, kao i lavlji dio materijala, potpisuje Terry: iako je centralna uloga povjerena upravo njemu, Monkov prepoznatljivi, ali neumoljivo izvrnuti solo je ono od čega se vrti u glavi.

Briljantna svirka koja namjerno šeće na tromeđi raštimanosti-disonance-demencije daje toliki zamah ovom energičnom bopu da se nakon njega album slobodno može kretati u bilo kojem smjeru.

Prelijepi sentiš “One Foot in the Gutter” sa sinkopiranim izmjenama baladnog, sporog 4/4 i valcerskih breakova najlogičniji je mogući nastavak ovakve početne ideje, nakon čega se čitav album odvija kao najuspjeliji filmovi Miloša Formana: sve je naoko logično, tečno i jasno, ali s detaljima koji gledatelja svako malo presijeku i prebace perspektivu u sasvim drugi ugao.

“In Orbit” takav detalj ima, prije svega, u “Let’s Cool One“, jedinoj Monkovoj kompoziciji na ploči, zakuhanoj prema unikatnoj pijanistovoj recepturi – cijela stvar neumoljivo i nepogrešivo swinga, pri čemu Monk u naoko autoironičnim, gotovo karikaturalnim skalama iskazuje genijalnu melodijsku inventivnost i fantastičan smisao za humor: njegove solaže kotrljaju se u disonancama koje daju dojam raštimanosti i honky-tonk klavira na granici raspada – ali vraga; enigmatski mag bebopa uvijek je, pa i na ovom albumu, do kraja razumio ono što radi, ostvarujući upravo na rubu glazbene koherentnosti najznačajnije kreativne pomake.

Nešto od ovog utjecaja vidljivo je i u Terryevoj skladbi “Argentia“, pomalo kalipsoidnoj temi iznimno duhovite teme na koju se nastavlja još življa “Moonlight Fiesta” gdje lepršavost Philly Joe Jonesa upravo briljira; najveće iznenađenje albuma, pak, trominutna je vinjeta “Very Near Blue“. Zapanjujuće atmosferičan komad bluesa valja se odmjereno ali neumoljivo, oslikavajući umoran i zabrinut ponoćni put kući, a možda i kakav neizbježni konačni obračun starih protivnika.

Da nije nešto predvidljivijeg materijala u “Trust in Me” ili “Buck’s Business“, bio bi ovo jedan od najneočekivanijih zgoditaka godine. Čitavu priču dodatno dosoljuje činjenica da se Monk nikada više neće pojaviti kao sideman, a ljepota njegove svirke dostojna je geste kojom je pomogao mlađem kolegi da se uzdigne do zvjezdanog statusa kojeg ima danas. “In Orbit” je tako odlična storija u svim aspektima, a ponajviše u glazbenom.

Postava: Clark Terry – flügelhorn, Thelonious Monk – klavir, Sam Jones – bas, Philly Joe Jones – bubnjevi.