Krajnja lucidnost mlađeg brata

    1495

    Nat Adderley

    Work Song (Keepnews Collection)

    Datum izdanja: 13.11.2007.

    Izdavač: Riverside /Aquarius Records

    Žanr: Jazz

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Work Song
    2. Pretty Memory
    3. I’ve Got a Crush on You
    4. Mean to me
    5. Fallout
    6. Sack of Woe
    7. My Heart Stood Still
    8. Violets For Your Furs
    9. Scrambled Eggs

    Fantastični prvi diskovi Billa Evansa koncem pedesetih dali su mladoj diskografskoj kući Riverside prvu pozornost jazz-univerzuma. Kvintet Juliana “Cannonball” Adderleya na prijelazu dekada pokazao se međutim kao potpuni uspjeh i proboj za ekipu Orrina Keepnewsa – majstora koji do danas ostaje nevjerojatno vitalan.

    Čini se ipak kako je nepatvoreni uspjeh saksofonističkog meštra i sjena što ju je time u kvintetu neprekidno bacao na mlađeg brata Nata Adderleya, uvijek osiguravala Keepnewsovu osobitu naklonost za ovog profinjenog kornetista, koji je praktički dobio priliku snimati samostalne radove za “Riverside” čim se osjetio dovoljno sigurnim.

    U tom periodu, bez mnogo sumnje, najbolji rad Adderleya mlađeg je “Work Song“; zapravo, riječ je o možda najboljem albumu i u čitavom njegovom opusu. Neka ne zavara činjenica da u glazbenom smislu nema tu puno novotarija (formalno, u 40 minuta sekstet svira bop, blues i balade): koncepcija je, naime, filigranski pomno promišljena, a suradnici odlično izabrani.

    Tako se na cellu i basu izmjenjuju (u skladbi “Fallout” i doslovno!) Sam Jones i Ketter Betts, obojica ozbiljni kandidati za najprofinjenije samozatajne basiste te ere – a kad nema (nekog od) njih, tu je ni manje ni više nego div Modern Jazz Quarteta, Percy Heath; potom, gitaru svira mladi Wes Montgomery, na klaviru je Bobby Timmons

    Muziku podržava

    No, osim ovako lucidnog odabira iskusnih i mladih a potentnih suradnika, Adderley plijeni arhitekturom zvuka u kojem je glavni solo-instrument kornet, dok su odmah uz njega cello i gitara, koje prate bas i bubnjevi.

    Uvrštavanje cella u prvu liniju benda, ionako vrlo rijedak manevar za to vrijeme, svjedoči koliko je mladi lider vjerovao Jonesu i Bettsu – ali, još važnije, zvukovnoj strukturi dodaje silno energičnu, pulsirajuću komponentu u solističkoj sferi.

    Snaga ove ideje dolazi, međutim, do punog izražaja tek u činjenici da je Nat Adderley, očito silno inspiriran i lucidan u vrijeme ovog projekta, odlučio napraviti album (doslovno) pun dobrih riffova, kojima će duboke boje cella dodati još gomilu goriva.

    Stoga donekle jednostavne strukture legendarne naslovne skladbe, kao i “Pretty Memory“, ni malo ne zamaraju slušatelja, dapače – repetitivnost se kod dobrih riffova ionako uvijek pokazuje vrlinom, a kada ih još kornet, gitara i cello sviraju unisono, energija jednostavno pršti iz zvučnika!

    Same kompozicije, pak, do kraja su koncizne, zgusnute i jasne, što su odlike koje niti jednog trenutka ne napuštaju ploču.

    Već spomenuti blues “Fallout” silno je energičan i nepredvidljiv (ne samo zbog dva cello-sola koje spaja kratak bubnjarski interludij) – a način na koji je sekstet interpretirao krvavu Cannonballovu “Sack of Woe” ipak je šampion cijele snimke, uprkos tome što je sama “Work Song” poznatija kompozicija: gotovo rockerski pristup temi, be-bop obrat, rudarski solo na cellu Sama Jonesa i Wes Montgomery koji solira gotovo na granici rocka Billa Haleya i čistog be-bopa, nešto je što ne zaboravljate tek tako. Kada skladba završi u fade-outu otkucavajući 4:24 dođe vam da se zapitate zašto, pobogu, Adderley mlađi nije pustio da stvar traje… pa, barem još toliko.

    Odgovor je vrlo jednostavan: zato što je do kosti znao što radi i kako to treba izgledati. Vidljivo je to i u podjednako zastupljenom, baladnom dijelu diska, gdje kornet prilično vuče na Milesa Davisa (a čija truba tih godina u sentišima nije zvučala poput Milesove?), no gdje su, opet, iznimna melodijska dorađenost, super-profinjeni Adderleyev lirizam i pravo-krivo utkane intervencije cella debeli jamac da vam niti sporiji tempo ni u jednom trenutku neće zazvučati prežvakano (osobito se ističe “Violets for Your Furs“).

    Dapače, užitku slušanja jedva da ima predaha – jer, riječ je o jednom od onih rijetkih, potpuno otvorenih, nasmijanih i pristupačnih jazz-diskova koje bez problema mogu voljeti i prekaljeni ljubitelji žanra, kao i oni koji prvi put kreću u jazz-avanturu.

    Nema kod “Work Songa” ni trunke elitističkog i pretencioznog; sve je samo, naprosto, tako vraški dobro.

    Postava: Nat Adderley – kornet; Wes Montgomery – gitara; Sam Jones – cello; Bobby Timmons – klavir; Percy Heath – bas; Louis Hayes – bubnjevi.

    Muziku podržava