Zapeo u vremenu izgubljenih

Tijekom razdoblja od 30 godina postojanja Parnog valjka, Aki Rahimovski je bio sinonim za bend više nego bilo koji drugi član, uključujući i Husa. I dok su se neki drugi bendovi te generacije s vremenom mijenjali (što na bolje/što na gore), oni su ostali čvrsto u svojim (rokerskim) vodama, i svojim odbijanjem da se glazbeno prostituiraju pod stare dane zauzeli mjesto u našim srcima.

Pa ipak, s razlazom benda bilo je samo pitanje vremena kad će članovi benda svojim samostalnim projektima početi rasprodaju i ono malo rokerskog dostojanstva kojeg im je pred kraj karijere ostalo.

I dok su drugi članovi ostali pomalo medijski indisponirani, Aki je u rekordnom roku okupio vrsnu ekipu (dijelom koje su i dva bivša člana Parnog valjka – Berislav Blažević i Dražen Scholz) i tijekom 2005. i 2006. snimio solo album prvijenac “U vremenu izgubljenih“.

E sad, što nam Aki donosi novoga. Album je produkcijski iznimno kvalitetan, ali teško je ne primijetiti nedostatak Husovog autorskog i produkcijskog genija zbog kojeg je Parni valjak i opstao toliko dugo. Iako su Scholz, Colnago i Blažević kao autori tekstova i muzike dali vjerojatno najbolje od sebe, s 30 godina staža u Parnom valjku teško se mjeriti.

Na albumu nema dovoljno ‘hitoidnog’ materijala da popuni i jednu manju dvoranu, a kamoli nekadašnje dvorane i stadione koji su počesto bili i premali za sve koji su htjeli dio okusiti dio čarolije. Uostalom, s obzirom na ugođaj koji prati cijeli album (počevši od naslovnice na kojoj se sitnim slovima može iščitati ‘yet alive’), vjerojatno je ciljana publika po manjim klubovima te intimnija atmosfera i odnos s publikom.

Neke stvari se ipak nikada ne mijenjaju. Provjereni mainstream aranžmani (s izuzetkom nadasve iritantnog elektro-pop pjesmuljka “Milady“) odlika su i ovog albuma i sasvim se fino uklapaju u gore spomenuti ‘štimung’.

Najbliže ‘hitoidnom’ statusu album se približava pjesma “Ti i ja” te pjesmom s bonus CD-a “Boje duge“, nastale u suradnji s grupom Neverne Bebe. Lagana, akustična i melankolijom obojana pjesma nekako ocrtava sve ono što ostatak albuma nije, a trebao je biti. U svakom slučaju, sadržaj bonus CD-a izvlači na trenutke slabašan ostatak albuma, čemu pridonosi i pjesma “Vilenjak“, vokalna suradnja sa Zoranom Predinom.

Akijev glas, kao jedan od najboljih i najupečatljivijih među rockerima na prostorima bivše države, zaslužio je mnogo bolji tretman i laganije stvari jer godine su nažalost učinile svoje i već se pomalo gubi snaga. Ono što slijedi i što se pomalo osjeti na ovom albumu je potreba za sve više suradnje s kanautorima poput Predina i Arsena, što ne mora nužno biti loše. Glas još uvijek ima toplinu, ali se osjeti i nostalgija u istom, a kad je to u pitanju, nema smisla pričati o rocku.

Osim toga, “U vremenu izgubljenih” je sve samo ne rock album. Kao i Aki, koji je pomalo ‘izgubljen’ nakon Parnog valjka, tako je i ovaj album izgubljen na tržištu i ‘zagubljen’ na putu prema publici.