Lu Jakelić: Šutnja nije zlato, njena glazba jest

Prvijenac predivne Lu Jakelić star je, evo, već malo više od dva mjeseca. Otprilike toliko ga i vrtim u autu, pričam s duhovima dok vozim noću i razmišljam o tim izuzetnim tekstovima i nesvakidašnjem glasu, ali nikako da posložim misli u formu recenzije. Toliki je dojam. Koliko god glazbe mjesečno, godišnje, u životu poslušali, priznajemo si da nas tek rijetki albumi dotaknu na svim mogućim razinama, kao npr. mene ovaj.

Zato, uz veliku ljubav, pristupam ovom izdanju i s određenim oprezom, svjestan mogućnosti da jednom recenzijom možda ne uspijem dovoljno vratiti svemu što je (ova) glazba sklona postići. Dati u nadolazećim recima jednako onome što sam osjetio slušajući. Prošli su tjedni, vrhovi top ljestvica, svečana promocija u Ludoj kući, pregršt pohvalnih kritika, nastupa, a o Lu Jakelić se i dalje priča, piše i pušta ju se. Izazovno je nakon svih tih informacija, sjesti 1 na 1 s albumom i hladne glave recenzirati. U redu, ruku na srce, pustimo ovo zadnje nekom drugom kritičaru.

Prvi dojam nikad ne prevari

Po prvom slušanju, formiranje dojma albuma proteklo je uz nalet novih i starih sjećanja i uz njih zalijepljenih emocija, tumačenja vlastite ljubavne prošlosti kroz njezine tekstove, namreškane obrve uz koji nervozni prolaz rukom kroz kosu. Na trenutke suzne oči, ali i radosni, sramežljivi osmijesi. Fizička reakcija na glazbu, bio to ples, žmarci, pjevanje ili suze, nisu jedino mjerilo dobre glazbe, ali čine ju nepobitno uspješnom u emotivnom prijenosu. Istina je da Lu Jakelić dakako pomažu savršeno stvarni, polirani, a svejedno živi aranžmani, ali svom tom dušom i glasom, ona sama je apsolutan centar ovog izdanja.

Viđenje drugih kritičara

Spletom okolnosti, ali i sa super pozitivnom kritikom u mislima, odlučio sam se prepustiti vremenu i glazbi da odrade svoje prije nego skrojim svoj sud i ocjenu. Čitajući recenzije drugih glazbenih portala i kritičara, ne mogu se oteti dojmu percipiranja Lu Jakelić kao ranjene djevojke koja je ogolila sve misli vezane za staru neuspjelu ljubav. Možda ugrubo to i je istina, ali ona i ovo izdanje su mnogo više od toga. Osobno sam skloniji upravo takvoj, emotivnoj glazbi i pristupam joj s puno empatije, ne gledajući ju kao patetičnu.

S druge strane, slažem se s pogledom na njenu glazbu kao “savršen omjer kantautorstva i komercijalnog popa” (Grizbaher), tvrdnjom da je producent Rejhan Okanović produkcijski “pogodio zlatni rez” (Tučkar), kao i s time da Lu Jakelić “ni zahtjevna tematika ne sprječava da dođe do uha iole “normalnijeg” slušatelja” (Horvat). Za mene je Lu Jakelić dobar primjer kreativnog otpisivanja preboljenih, sada nepotrebnih emocija. Njezin materijal nije molećiv, nije čak ni toliko pomirujući, već oslobađa i veličanstven je.

Moć u njenom glasu i stihovima

Možda smo navikli slušati kako izrazito osjećajne pjesme izvode pjevačice visokih glasova, ali prava moć Lu Jakelić leži upravo u njenom altu i dubokim notama. Iste bih kod nje stavio ispred viših po pitanju utiska i ugode uhu. Njeni poetski tekstovi su vjerojatno ono što najviše volim kod nje. Način na koji svojim čistim glasom i dikcijom teče preko tekstova, čini hrvatski nekako „svjetskim“ i postiže svu snagu jezika. Suprotno običaju mi, nisam se odmah primio knjižice uz album da sve stihove pjesama pročitam prije slušanja. I dobro da si nisam pokvario toliko ugodnih iznenađenja.

Na prvu loptu izgleda kao da Lu Jakelić nije rekla mnogo kroz pjesme, a album je tako hrabro (i opravdano) nazvan “Sve o čemu sam šutjela”. Ona zapravo govori u slikama, tek onda u priznanjima ili objašnjenjima. Rezultat je možda na dijelovima nježniji od očekivanog, ali time nimalo manje snažan. Pjesme dočekuju i ispraćaju jedna drugu, a ponovnim slušanjima slaže se slagalica. Krećemo se od propitkivanja do odgovora s konačnim neizbježnim smirajem. Postignut je veliki kantautorski sklad. Svakoj riječi, svakom stihu, posvećeno je dovoljno pažnje da bude upravo tamo gdje treba i da zvuči upravo toliko snažno kao i samo mu značenje. Kad bi barem inozemni, toliko hvaljeni, prodavani i nagrađivani albumi imali ovako lijepe, vješto oblikovane stihove. Istovremeno smislene, duboke, neprovidne, a opet pamtljive i dovoljno animirajuće.

Lu Jakelić, nemoj više ni o čemu šutjeti

U knjižici koja dolazi s albumom, autorica je divno sažela osjećaje vezane za izlazak prvijenca. Govori o razvoju, promjenama, učenju, podršci, duhu. Istima album i odiše. Otvara ga “Jesmo li sami?”, pjesma o životu, postojanju i samoći. Slijedi singl “Vodiš me”, s kojim je krajem 2018. krenula cijela priča. Upoznajemo se s omiljenim joj motivom mjeseca. S “Dok lipe cvatu” počinje se shvaćati u što smo se upustili i raste interes za to čime ćemo još biti počašćeni. Sam refren je jedan od lirski najmoćnijih na izdanju i čija snaga ostaje.

Kao naručeno, stiže pjesma “Domine”, još jedna igra stihovima i pop trenutak albuma. Stih “Kao do, do, domine, rušiš svoj put do mene”, nemojte zaboraviti u bujici boljih, jer je istovremeno nekako sladunjav, tužan, a toliko inteligentno složen. Na mostu pjesme stvara se dramatičan prizor koji će se raspiriti u zadnji refren. Baš za koncerte. Pjesma se našla i među najboljim pjesmama 2019., prema izboru naših čitatelja, uz albumu istoimenu.

Kako sam pročitao, Deezer hit, “U kutu”, smjestila mi se među one koje su na prvih par slušanja u sjeni ostalih, da bi se u konačnici izdigle iznad istih. Ljutnja i nezadovoljstvo toliko su originalno prikazani. Podbadanje nesretnika na najbolji mogući način. Svaki “ja primijetim” donijet će nešto novo i neočekivano, prije kulminacije u gorkim refrenima. Da je tišina u tuzi najglasnija, rekao bih da svi znamo, a u “Možda” Lu Jakelić to sjajno opisuje. Poigravanje nadom i otpuštanjem, riječima jednom, sutra i možda, te konačnom samoćom. Energičnost se vraća s pjesmom “Oblik vode”, a Lu kroz vrijeme i kilometre govori o tragu i utisku ljubavi.

Prava magija dolazi na drugoj polovici

S “Iznutra” dolaze najsnažnije minute izdanja. Koliko god da su do sada osjećaji bili moćni, upakirani u zarazne melodije i hitove, sada su izravni, ozbiljni, duboki i nepopustljivi. Matija Dedić na klaviru je čudesan. Silina i realnost teksta i melodije nevjerojatni su. Bolno, iskreno i nezaustavljivo. Ne bih izvlačio citate, jer ne mogu cijelu pjesmu citirati, a odlučiti se samo za stih je nepravedno. U privatan dio ne ulazim, iako se naslućuje još jedna uobičajena moderna jednostrana ljubavna priča, ali opisana je maestralno. Ovo je jedna od najboljih pjesama koje sam ikad čuo na našim prostorima i možda joj se ne pridodaje dovoljno pažnje u medijskom prostoru.

Misteriozna ljepota hang bubnja otvara “Priče o duhovima”. Lagano se gradi atmosfera, melodija se poigrava ušima i našom pažnjom. S drugim dijelom pjesme dolazimo do meni najdražeg trenutka albuma. Pitao sam se slušajući, u svojoj borbi s poistovjećivanjem u pop pjesmama, kako nešto može zvučati toliko moje, a da s time nemam veze. “Priče o duhovima pt. II” predstavlja nešto više od 6 minuta nevjerojatne glazbe. Emocija je toliko uvjerljiva, tekst proživljen, a opet pjesnički iscrtan. Način kako je otpjevala riječ “nemoguće”, duboke note drugog versa i onda konačan ubod i okret noža stihovima “Bila sam u tvojoj odjeći, al’ ne u tvojim cipelama. Dok sigurno si me ljubio, tvoja istina je bila zakopana”.

U zvuk albuma koji smo na prvoj polovici već upoznali, vraća nas “Sve o čemu sam šutjela”, još jedan hit refren i aktualni singl. Zadnja, “Svemir”, koliko god da ima boljih, prikladno privodi album kraju svojom ljubavlju i mirom.

“Sve o čemu sam šutjela”, najprije je album za nju samu, tek onda za publiku. Isto se ne bi reklo sudeći prema tome kako zvuči, koliko je dobro napravljen, da istovremeno privuče i radijske postaje i najzahtjevnije uši. Pjesme zvuče ohrabrujuće, ekspanzivno, pamtljivo i sjajno funkcioniraju zajedno. Ne postoji i jedan dosadan trenutak ovog izdanja, samo pjesme koje će vam se svidjeti prve i one koje ćete shvatiti kasnije. I tako u krug.

Među najboljima, ako ne i najbolji album godine

Nije ništa novo da je album “Sve o čemu sam šutjela” završio među najboljima na svim domaćim top listama 2019. godine. Je li činjenično najbolji, nemoguće je odrediti. U mojim je favoritima zasigurno. Album se kao iskustvo uvuče pod kožu s tajanstvenim, plahim osmijehom, vodopadima crne kose što sjaji na mjesečini, a dok će njegovi zvuci napuštati vaše uči, njezine misli vaše neće. I to je moć vrsnog kantautorstva i tekstopisanja.

Ovo je pop koji se ipak ne usudim tako nazvati, koliko god volio braniti isti i njegove zlatne trenutke. Ocjena albuma? Bio bih lud kad bih dao manje od maksimuma. Neka nam je doma još ovakve glazbe. Iskrene čestitke Luciji i cijelom njenom timu. Šutnja se, dakle, ne isplati, ali autentičnost svakako da. Ako još i postoje pojedinci skeptični prema njenoj glazbi ili oni koje smeta njena popularnost, žao mi ih je. Trebalo bi biti sasvim jasno zašto je sve poznatija.

Nakon ovakvog putovanja i ovako jedinstvenog izdanja teško je zamisliti što sljedeće možemo očekivati od Lu Jakelić, sada kada žari i pali scenom. Međutim, zahvalan sam već i na ovome. S čvrstom nadom da ostane upravo ovakva. Poetična, dostojanstvena i velike (glazbene) snage.