Vukovi i sirene na mračnim horizontima

Iako je Wolfpakk nepoznat na sceni, iza tog se imena krije impresivna ekipa glazbenika.

Naime, projekt je to bivšeg člana njemačkih hard rockera Casanova, Michaela Vossa, i bivšeg člana švicarskih heavy-power metalaca Crystal Ball, Marka Sweeneya, a nakon dugotrajnog poznanstva i planiranja suradnje, ‘amenovali’ su ga 2009., kada je Voss producirao drugi Sweeneyev album.

Upravo pod utjecajem svojih bivših bendova komponirali su glazbu za ovaj album, koji kombinira heavy metal i hard rock sa simfonijskim, progresivnim, i elementima jeftinijih pop ritmova, Dakle, ima puno melodija potpomognutih orkestralnim aranžmanima, pjesme su za ovaj stil glazbe iznadprosječno ambijentalne, čak i mračno-dramatičnije atmosferske podloge, a golema količina melodičnih gitarskih riffova i solodionica je nešto što se podrazumijeva i očekuje.

Za razliku od nekih glazbenika koji sve sami otpjevaju i odsviraju, Voss i Sweeney u ovaj su projekt uključili više od 30 kolega, među kojima ima i više jako poznatih imena. Čast svima, no mi ćemo ipak izdvojiti one najpoznatije, ne nužno i najbolje. Svoje su vokale ‘posudili’ Paul Di’Anno (ex-Iron Maiden), Tony Martin (ex-Black Sabbath), Jeff Scott Soto (ex-Yngwie Malmsteen, Talisman), Rob Rock (Impelitteri), Mark Boals (ex-Yngwie Malmsteen, Ring Of Fire), Tim Ripper Owens (ex-Judas Priest, ex-Iced Earth, Yngwie Malmsteen), Paul Shortino (ex-Quiet Riot, King Kobra), Mark Fox (ex-Shakra), Michaela Schober (Tanz der Vampire), Jean-Marc Viller (Callaway) i Pearl i Molly Duncan.

Gitare su pak odsvirali Jgor Gianola (U.D.O.), Andy Midgeley (Power Quest), Ira Black (ex-Vicious Rumors, Lizzy Borden), Torsten Koehne (Edens Curse), Doc Heyne (Biss), Nadja Kossinskaja (Peter Maffay), Freddy Scherer (Gotthard), Olaf Lenk (At Vance), klavijature Alessandro Delveccio (Glenn Hughes, Ian Paice) i Ferdy Doernberg (Axel Rudi Pell, Rough Silk), bas Tony Franklin (Robert Plant), Mat Sinner (Primal Fear, Sinner), Nils Middelhauve (Xandria) i Neil Murray (Whitesnake), dok je bubnjarski dio sveden na jedno ime, Gereon Homann (Eat The Gun).

Svi su ti glazbenici dobili svoje minute, no ne bi se moglo reći da je neki od njih, poglavito se to odnosi na pjevače, bilo koji od naslova uspio personificirati, što im vjerojatno niti nije bio glavni zadatak. Album je lijepo produciran, balans između vokalnih i instrumentalnih izvedebi, dobro je složen, no problem je što ima nekoliko stvarno loših pjesama, koje su mu srušile dojam.

Jedna od njih je “Dark Horizon” koja me u uvodnom sempliranom dijelu asocirala na Denis & Denis i “Program tvog kompjutera”, a u mlakom srednjem ritmu izdvaja se tek solidniji solo i finalna grmljavina. “Reptile’s Kiss” je jeftina hard rock/pop pjesmica s dokkenovskim riffovima, i čak djeluje malo asimetrično i poprilično neslušljivo.

Bolji naslovi su oni dužeg trajanja, donose više napetosti, teatralnosti, više širine, progresivnih ideja, bolju atmosferu, a u konačnici i veću kompaktnost i izvedbenu vrijednost. “Lost” je iz te kategorije, s finim miksom gitara i orkestralija, muško/ženskog i zborskog naepiziranog pjevanja, neoklasičarskih klavijatura i odmjerenih gitarskih riffanja.

‘Highlight’ albuma finalna je, desetominutna “Wolfony“, s laganim, orkestralno-piano-gudačkim početkom, kojeg razvaljuje brzo hevijanerizirano riffanje, soliranje i bubnjanje, da bi središnji dio opet više naginjao ka teatralnosti, sa sporijim ritmom, uz zborsko pjevanje s jakim epskim nabojem i sjetnim solom gitare, na koje se nadovezuju opet brži ritmovi, a kraj je opet mirniji, ali i dramatičniji, uz orkestralije, zborsko pjevanje i završno zavijanje vukova.

Od brzih i kontinuitetu melodija okrenutih pjesmama ističe se “The Crow” s uvodnim marševskim bubjanjem i neoklasičarskim bubnjanjem, “Wolfpup” je akusticirani latino-intermezzo prije još jedne od boljih pjesama, “Let Me Die“, sporijeg naslova, koja u riffičnim i bas dionicama neodoljivo podsjeća na “Heaven & Hell“, i s naratorskim djelom, ‘oh-oh-oh-oh’ pratnjom glavnim vokalima, zborom i refrenskim višeglasjem nudi najopsežnije vokalne izvedbe.

U narodu bi se reklo ‘puno babica kilavo dijete’, no ovdje se ta poslovica baš i ne bi mogla primijeniti, s obzirom da je ‘puno babica’ ipak uspjelo ‘poroditi zdravo dijete’. Sve što mu sada nedostaje dobit će, nadamo se tijekom svog biološkog razvoja. Šalu na stranu, radi se o sasvim solidnom albumu, a hoće li Wolfpakk svoj potencijal uspjeti ozbiljnije oploditi, ili pak ga zatomiti, za to će se čekati sljedeće izdanje.

Ovo ovdje da se lijepo slušati, zanimljivo je, ne inovativno, ali sasvim solidno.