Vrhunska glazba žrtvovana komercijalnom zlatnom teletu

Na prste se mogu izbojati albumi ‘best of’ provenijencije koji uistinu dostojno obavljaju svoj zadatak – većinom je riječ o zbrda-zdola polijepljenim projektima, gdje podilaženja masovnom ukusu često oduzimaju prostor istinskim zgodicima i najvećim dosezima grupe.

Stoga je najava izlaska takvog diska grupe Quartet West Charliea Hadena bila dovoljan razlog da jazz-fanove zasvrbe prsti; s jedne strane, Haden je preozbiljan glazbenik da bi si dopustio puko tržišno fušarenje, dok će neumoljiva diskografska logika ovakvih izdanja sugerirati upravo takav pristup.

Treća interesantna odrednica u navedenoj kontradikciji sam je Quartet West, već zadugo najozbiljniji Hadenov projekt, što ovom legendarnom kontrabasistu služi kao svojevrsni nostalgični vremenski stroj.

Povratkom u Los Angeles, nakon dva desetljeća života u New Yorku, Haden je 1985. godine započeo intenzivno propitivanje glazbenog nasljeđa Zapadne obale, a posebice hollywoodskih soundtrackova iz tridesetih i četrdesetih godina.

Činjenica da je upravo filmska glazba u fokusu Hadenovih glazbenih razmatranja ne začuđuje, obzirom da je riječ o okorjelom filmofilu koji, po vlastitom priznanju, ne može bez Humphreya Bogarta, a ekranizaciju klasičnog Chandlerova romana “The Big Sleep” (prvog u kojem se pojavljuje legendarni detektiv Philip Marlowe, kojeg u filmu igra upravo Bogart) gleda barem jednom mjesečno.

S druge strane, mračno-romatična glazba kriminalističkih drama tog vremena idealno je pogonsko gorivo za nostalgične, sentimentalne majstore Quarteta West: vrhunski senzibilnog Erniea Wattsa na tenor-saksofonu, ali možda prije svih bubnjara Larencea Marablea, koji je počinjao svirati jazz upravo u vrijeme kojim se ovaj sastav bavi, gostujući u sastavima Charliea Parkera i Diza Gillespiea na njihovoj legendarnoj turneji po Zapadnoj obali 1945. godine.

Sam Haden, pak, ima nešto kasnija iskustva, ali ona su gotovo ‘intergalaktički reprezentativna’ – svirati u epohalnom kvartetu Ornettea Colemana nezamjenjivo je iskustvo, što je moglo pripasti samo najotvorenijima i najsenzibilnijima, koji su do kraja shvaćali u kakvom se trenutku jazz nalazi (što nije polazilo za rukom niti jednom Charlesu Mingusu!).

Radovi kvarteta West zorno pokazuju kako je Haden ovoga sasvim svjestan, budući da su nova iščitavanja Ornetteovih klasika često na repertoaru sastava.

Stoga je sasvim nepravedno da je “The Best of Quartet West” isključivo baladni album. Zaboravite bilo kakav življi tempo: balade u bluesu, bebop-balade, balade vokalne (s Hadenom koji dojmljivo-polutrapavo pjeva “Wayfaring Stranger” i zadimljenim vokalom Shirley Horn u “Alone Together” – oba s inače osrednjeg “The Art of the Song”, 1999.), balade instrumentalne… Čime se otkriva ustupak ipak napravljen publici.

Šteta, jer dovoljno je čuti izostavljenu, inspiriranu obradu Ornetteove “Lonely Woman” s albuma “In Angel City” ili Hadenov “Passport” s prvijenca kvarteta da se uvjerimo kako ovaj sastav ipak ima puno više za ponuditi.

Umjesto toga, dobili smo disk doslovno prekrcan baladama, pri čemu se svjedočanstvo o tome da je jedan Billy Higgins svirao u inicijalnoj postavi sastava svodi na (doduše lijepu) “Body & Soul“, u kojoj je njegov bubnjarski vez ionako sveden na minimum.

Pozornijem slušatelju će se tako dogoditi da će od sentimentalnih tempâ početi dremuckati već na “Our Spanish Love Song” – koju je Haden puno dojmljivije snimio s Pat Methenyem na “Beyond the Missouri Sky” iz 1996. – iz čega će ga nakratko trgnuti izvrstan romski downtempo “Ou Es-Tu, Mon Amour? – Where Are You, My Love?” (oba s “Always Say Goodbye”, 1994.) sa Stephanom Grappelijem na violini, ali i sa umetnutim dijelom originalne izvedbe kvinteta Grappelija i Reinhardta iz 1949. godine.

Ovaj dragulj ipak predstavlja tek odličan eksces u premonotonoj i preteškoj sentiš-atmosferi, koja se u ukupnom dojmu pokazuje prevelikom kuglom oko nogu za uživanje u izvrsnim snagama ovog sastava.

Jer, koliko god balade bile u najmanju ruku veoma kompetentno odsvirane (u čemu počesto Watts upravo briljira), listi pjesama jednostavno nedostaje poleta pa slušatelj gubi entuzijazam u novoj baladnoj ravni, iz koje će se izvrsnošću izdvojiti ponajprije “The Left Hand of God” (s “Now is the Hour”, 1996.), čiju je orkestraciju izvrsno odradio pijanist Alan Broadbent, a za one koji vole vokalni jazz, Bersteinova “Lonely Town” s vokalima Hornove i violinom Murraya Adlera.

Tako se djelo iznimnog sastava predstavlja u sasvim jednoobraznom, istina pitkom, ali suviše jednodimenzionalnom svjetlu. Tko pročita knjižicu, možda bi i mogao naslutiti da je ono što Hadena s Quartet Westom zanima stari film i teatar, možda i da se radi o traganju za prošlošću, ali sve je to u tragovima.

Prosječan konzument – a takvima su ovakve kompilacije namijenjene – iz ovakve prezentacije pomislit će da je Quartet West sentiš bend za laganu klupsku večer na rivijeri uz skupu klopu. Kakve li greške: nemojte se začuditi ako vam ista ova postava jedne večeri tresne u lice “Long Time No See” s Colemanova i Hadenova ultra-free manifesta “Song X”. Upravo zbog ovakve mogućnosti, ovu kompilaciju ne možemo okarakterizirati drukčije negoli veoma neadekvatnom, barem ako je riječ o presjeku ukupnog rada grupe, dakako.

Ako to nije ni bila namjera, postavlja se pitanje zašto se CD nije nazvan “Quartet West Plays Ballads”, pri čemu meta ne bi bila nimalo promašena. Ovakvo izdanje, međutim, koliko god da je prijemčivo i komercijalno, nije i ne može biti reprezentativni izbor ovako potentnog i raznolikog sastava.

Postava: Charlie Haden (bas), Ernie Watts (tenor saksofon), Alan Broatbent (klavir), Larence Marable (bubnjevi)