Striktno komercijalno

Naslov autoironične kompilacije Franka Zappe za ovu bi ploču vjerojatno danas iskoristio i sam George Benson. Nema, naime, drugog opravdanja za ono što je vrhunskom jazz-gitaristu na ovoj ploči pripremio i izvršio producent Creed Taylor.

U nezasitnoj potrebi da Bensonu priskrbi i status totalne, a ne samo jazzističke zvijezde (potonje je Benson već sasvim nedvojbeno bio), Taylor je 1969. okupio čitavu hordu prokušanih glazbenika i u dva mjeseca snimio 11 brojeva s jednom jedinom idejom vodiljom: osluhnuti koje utjecaje Miles Davis smatra najaktualnijima, a onda to – kao jamačni budući trend – zapakirati u sasvim komercijalnu formu kako bi stvar postala masovni uspjeh.

Iako ova ideja odražava sasvim tipičan, doslovan refleks iskusnog glazbenoindustrijskog morskog psa, njezina se premisa ne može smatrati posve lišenom rezona. Davis je godinu ranije snimio eponimni “In a Silent Way” i iskusnom je profesionalcu lako moglo biti jasno da se iza brda približava nešto sasvim drukčije.

No, Taylorova se receptura uspjeha, srećom, pokazala posve pogrešnom. Masovnu aklamaciju pokupio je upravo Davisov “Bitches Brew”, krcat nekomercijalnim i zahtjevnim rješenjima, prodavši se u pola milijuna primjeraka već u prvoj nakladi – tada najvećem tiražu jazz ploče svih vremena – iste te godine. “Tell It Like It Is” je, s druge strane, lijepo pljusnuo u prašinu zaborava.

Ono što Taylor nije predvidio ticalo se činjenice kako odsutnost bilo kakvih ozbiljnijih umjetničkih pretenzija u skladbama napravljenim prema popularnim ritmovima s masivnim zvukom, ipak nije rog što bi se jazz publici mogao tek tako prodati za svijeću.

Jer, Benson koji s brojnom postavom svira ultrakičasti “Soul Limbo” nikako nije Davis koji s oktetom snova preokreće ostavštinu Hendrixa i Sly & The Family Stonea. Štoviše: dok je Davis znao koliko ga posla pritom čeka, pa je svojim idejama uredno dao dvostruki vinil, Taylor je sve skladbe skratio u bijednu kopilad od maksimalno tri minute i 45 sekundi, nadajući se valjda da je to pravi recept za ostvarenje radiofoničnog potencijala?

Drakonska tehnika ‘škarama po magnetofonskoj vrpci’ definitivno je odnijela i ono malo šarma što bi funk-soul-rock improvizacije u najpredvidljivijoj formi i mogle imati. Upravo kada se tipični, ali još uvijek prihvatljivi funk-rock “Land Of 1000 Dances” malo zalaufa, cak – ode stvar u fade-out!

Svidjelo vam se Bensonovo lirsko soliranje na “Jackie, All“? E, pa, on bi možda iz ovog introa i mogao razviti čak nekoliko lijepih ideja, ali žalim, dvije minute i petnaest je isteklo…

Ostatak skladbi uglavnom je ili maksimalno šablonski napravljen, poput bossa nove “Jama Joe” ili je, uz to, još i ukrašen patetičnim vokalima (naslovna skladba, “Out In The Cold Again“).

Neumitna je asocijacija da je u ovim skladbama mokri Taylorov san bio spojiti Bensona i Sinatru. Pitanje je zašto to nije i napravio? Rezultat bi jamačno bio autentičniji, komercijalniji, a zacijelo i bolji od ovako maćehinskog zlostavljanja fantastičnog talenta glazbenika koji je svima, pa i Tayloru, jasno pokazao što može – ako nigdje, onda gostujući na tihom biseru Davisova kvinteta “Miles In The Sky” (siječanj 1968.), čiju “Paraphernaliu” sto puta više preporučujem svima onima koji žele čuti naznaku kakav je majstor George Benson.

Postava: George Benson – gitara, Jerry Dodgion – flauta, Bob Bushnell, Jim Fielder, Gerry Jemmott – bas, Arthur Clarke, Joe Farrell, Joe Henderson, Jerome Richardson, Sonny Fortune – saksofoni, Rodgers Grant, Richard Tee – klavir, Angel Allende, Leo Morris – bubnjevi, Bob Porcelli – flauta, saksofoni, Paul Alices, Johnny Pacheco – udaraljke.