Kompilacija s dijagnozom stanja

Nema nikakve sumnje da je razlog izdavanja ove kompilacije začudan komercijalni uspjeh posljednjega Hancockova studijskog rada “River: The Joni Letters“, koji se uspio okititi Grammyem za – ni manje ni više nego – album godine, usprkos posvemašnjoj estetskoj predvidljivosti.

Ideja da se zamašnjak iskoristi dokle god ide, sljedeći starodrevnu bosansku ‘Mujo igra, Mujo dobija’ logiku, vidljiva je ne samo iz neambicizne naslovnice što kao da je ispala s foto-sessiona za omot prethodne ploče, već i još više u činjenici da se među svega 12 brojeva na disku našlo mjesta za čak dvije izvedbe skladbe “River” – studijsku, sa slatkastom interpretacijom Corrine Bailey Rae, te živu izvedbu uz neuništivu, silno impresivnu Joni Mitchell na “Nissan Live Sets on Yahoo! Music” (kandidatu za najkorporativniji naziv albuma svih vremena) iz 2008.

Osim ovih kompozicija, jedine koje su snimljene u novom mileniju su Hancockov hit svih sportskih pregleda, “Rockit” (osrednja živa izvedba po prvi puta u čistom audioformatu, do sada objavljena na DVD-u “Future to Future” iz 2002.) te “Don’t Explain” s recentnijeg albuma “Possibilities” (2005.), na kojoj gostuju Damien Rice i Lisa Hannigan.

Sljedeća najmlađa skladba je teško probavljiva, ultra-kičasta verzija legendarne “St. Louis Blues” sa Steviem Wonderom (s albuma “Gershwin’s World”, 1998.), te potom Hancockova solidna obrada “Nirvanina” hita “All Apologies” iz 1996. godine, a sve ostale su daleko starije.

Upravo se u navedenim činjenicama nalazi ključan problem ovako zamišljenog albuma: Hancockov “Then” daleko je jači od njegova “Now”, što se nikako ne da prikriti. Štoviše, koncepcija ‘onda i sada’ u tom smislu udara upravo bolan kontrast, iz kojeg se još jasnije ocrtavaju kvazi-cool, yuppievski manirizmi njegovih recentnih radova naspram beskrajno intrigantnih koncepata ranih LP-a “Maiden Voyage”, “Empyrian Isles”, masovno uspješnog “Head Hunters”, pa i nešto slabijeg “Fat Albert Rotunda”.

U tom segmentu, zastupljeni su komercijalno najuspješniji trenuci svih ovih ploča, koje svaki ljubitelj jazza zna napamet. Ni tu, dakle, nismo dobili ništa osobito intrigantnoga, osim razumljivo (ali zato brutalno) skraćene verzije “Chameleona” na sedam minuta i sitno.

Time se, zapravo, “Then and Now” – umjesto da bude puki ‘uzmi novce i bježi’ – pokazuje, štoviše, kao solidan ‘nož u leđa’ samome autoru, razotkrivajući sve njegove aktualne slabosti. Onda i sada? Upravo tako, s vrlo jasnim isticanjem aktualnih simptoma.