Još jedna kraljevska vožnja

Album “Live at the Apollo” snimka je koncerta legendarnog B.B. Kinga kojeg je održao 1990. u kazalištu Apollo u Harlemu. Album je nagrađen Grammyem kao najbolji tradicionalni blues album.

“Stručnjaci vole hvaliti ‘čiste’ blues glazbenike poput Roberta Johnsona, koji su umrli mladi i simboliziraju tragediju. Ljuti me što stručnjaci vezuju blues isključivo uz tragediju“- B. B. Kingov je citat s početka knjige “Bijeg iz Delte” Elijaha Wooda, koji najkraće i najbolje definira snimku njegova harlemskog nastupa.

Snimka koncerta, ali i cjelokupna ostala bogata karijera ovog legendarnog gitarista i umjetnika, žanr bluesa promatra na mnogo širi i zahvalniji način. Gotovo nitko osim Kinga ne uspjeva istodobno kroz jednu večer publici na ovako uspješan način predstaviti pjesme tragične ljubavne ili socijalne tematike, kao i one koje slave svu ljepotu života.

Gotovo nitko osim Kinga ne uspijeva složiti tako smislene gitarske solističke dionice, niti izvući svu vokalnu ekspresivnost u maniri memphis bluesa, rhythm and bluesa ili soul bluesa. Mladi gitarist John Mayer na prošlom Crossroads Guitar Festivalu svaku je odsviranu notu posvetio upravo Kingu, a sam se King, povodom objavljivanja popisa sto najljepših gitarističkih skladbi na svijetu, prije par mjeseci ponovo nasmješen pojavio na naslovnici Rolling Stone časopisa.

A razloga za smijeh on itekako ima. Respektiran od gotovo svih, nakon 15.000 održanih nastupa, bezbroj nagrada i studijskih albuma, ovih dana mu je izšao novi album – “One Kind Favor“, kojim ponovo demonstrira svu neuništivost duha i sposobnost virtuozne izvedbe čak i u osamdesettrećoj!

Kad smo kod njegovih live albuma, ovo naravno nije jedini, a od brojnih mu uživo snimljenih izdanja vrijedi istaknuti “Live at the Royal” (1965.), “Live and Well” (1969.), “Live in Cook Country Jail” (1971.), “Live at San Quentin” (1991.) i “Live in Japan” (1999.).

“Live at the Apollo” snimljen je nepunih mjesec dana nakon Kingova sedamdesetpetog rođendana. Glazbenik se kroz deset pjesama predstavio u izvrsnoj formi, i potpomognut izvrsnim sedamnaestočlanim Philip Morris Super Bandom još jednom pokazao da se na blues ne mora (i ne smije) gledati isključivo kroz prizmu tragedije.

Početna “When Love Comes to Town” (koju je snimio s U2-om na njihovu “Rattle and Hum” albumu) i posljednja “Peace to the World” omotane su plaštom debelog pozitivizma i prearanžirane se prikazale u svojevrsnoj gospel izvedbi.

“The Thrill Is Gone“, jedan od njegovih najvećih hitova, potpomognuta odličnim Morrisovim pratećim sastavom, čujno je naišla na oduševljenje okupljenih, a drugu polovinu albuma je obilježila izvedba Willie Nelsonove “Nightlife” u kojoj King demonstrira raspon svojih vokalnih mogućnosti, od baritona dubina Marjanske brazde do visina alpskih dimenzija, kao i kako izgleda prava komunikacija s publikom.

King je na ovoj harlemskoj snimci, snimljenoj nakon njegove još jedne uspješne turneje na kojoj je održao 20 rasprodanih koncerta u četiri američke države, predstavljen uglavnom kao vrstan interpretator pjevajući Bonove, Nelsonove, Hunterove, Belvinove, kao i pjesme ostalih izvođača.

Jedina pjesma ovog izdanja čiji je King cjelokupni autor je “Paying the Cost to Be the Boss“, koja bi zbog svoje lirike danas vjerojatno bila proglašena šovinističkom. Izvedena energično i brzo, u maniri iskonskog rock ‘n’ rolla, malo je slabija od drugih njenih snimljenih izvedbi (pogotovo one s albuma “Deuces Wild”, gdje je izvedena s dvojcem iz The Rolling Stonesa).

Jedini nedostatak albuma je jedino njegovo prekratko trajanje od svega 45 minuta. Trajanje od jednog školskog sata će možda naljutiti pojedinog blues obožavatelja, ali je definitivno zanemarivo s obzirom na evidentnu kvalitetu ovog kraljevog djela.