Vlasnik cirkusa

Kantautor Vinicio Capossela svakako nije prva asocijacija vezana uz talijansku glazbu. No kada netko svoju inspiraciju pronalazi u Tomu Waitsu, Paolo Conteu, narodnoj glazbi svoga podneblja, te piscima i pjesnicima kao što su John Fante, Oscar Wilde, Jack Kerouac, Charles Bukowski i Samuel Taylor Coleridge, ta osoba nipošto ne bi smjela proći nezapaženo na europskoj sceni.

Capossela je rođen u Njemačkoj 1965., no ubrzo se preselio u Italiju gdje je s vremenom postao ‘veći od života’. Prvijenac je objavio 1991., hladno pokupio nagradu za najbolji debi, a godinu dana ranije, kao nepoznati umjetnik, osvojio je kolege glazbenike i glazbene novinare. U nadolazećim godinama proširio je broj svojih obožavatelja istovremeno zaradivši naklonost kritike.

Upravo je u svojim ranim godinama postavio temelje glazbenog izričaja: opsjednutost američkom ‘underground’ kulturom i kulturom ‘ceste’ spajao je s Italijom stvarajući vrsne italo-američke likove koji kao da su ispali iz kakvog Scorsesijevog filma.

Četvrtim je albumom presjekao ovakav scenarij, postajući sve više nalik Tomu Waitsu. Waitsov utjecaj primjetan je na svakom Caposselinom albumu, a i dugogodišnji Waitsov sideman Marc Ribot surađivao je s Caposselom.

Ne kopira Capossela Waitsa, nije neki talijanski odgovor na njega, već mu služi samo kao primjer stilskog usmjeravanja: s tom će mišlju njegovi albumi biti i kakofonični eksperimenti i balade iz noćnih barova, ali i spoj etničkih zvukova (najčešće Srednje Europe, Balkana i Mediterana) umiješanih u tradicionalne, ali i elektroničke instrumente.

“Da solo” je poput kakvog cirkusa, gdje je sve šareno, veselo, svjetlucavo, čarobno, a istovremeno – ako se približite – jednolično, mračno, depresivno i nadasve tužno. Njegove pjesme mogu uspješno prikazati ne samo slike, već čitave svjetove koje naseljavaju demoni, pijanci, sjene, izgubljene duše i razni gubitnici.

Ljepota njegovog stvaralaštva nije samo u stihovima, već i u glazbi koja ne robuje niti jednom žanru: uvijek je u potpunosti na raspolaganju svijetu koji će Capossela stvoriti. A za ovaj svijet odabrao je staviti klavir u centar zbivanja. Iako se tako stekao dojam kako je album lakše preslušati od prethodnika “Ovunque proteggi” (2006.), mana je što nakon nekog vremena sve pjesme postaju nalik jedna drugoj.

Ma kako bizarne, naivne i dirljive bile, uvijek na razmeđi glasnog dječjeg zanimanja za svijet i samotne depresije odraslih, kako album odmiče njihova snaga i uvjerljivost opada. Ne zato što su kasnije pjesme loše i manje kvalitetne, već zbog samozadanog okvira koji, očigledno je, ne rezultira željenim.

A kako bi to trebalo zapravo zvučati, pokazuje posljednja pjesma na albumu, skrivena “Da solo tutt’quant” u kojoj su sve melodije prethodnih pjesama slijepljene u jednu tvoreći tako onu čaroliju i mističnost cirkusa i sna.

Kada bi pokušali pronaći koji su albumi utjecali na “Da solo”, ne bi bilo teško opisati ga kao kombinaciju albuma “The Boatman’s Call” Nicka Cavea i “The Black Rider” Toma Waitsa.

Ipak, Vinicio Capossela najviše duguje svom sunarodnjaku: Paolo Conte polako postaje umoran od raznovrsnog eksperimentiranja, no dobro je znati kako štafetu s povjerenjem može prepustiti puno mlađem kolegi.