Fatalna Laura (pre)čvrsto drži kurs

Novim albumom koji se napaja mediteranskom pop-rock školom Laura Pausini nastavlja svoje putovanje srednjom strujom, pri čemu se pametno kloni banalnih rješenja i razumno koristi zakonitosti žanra i zanata.

“Inedito” je zanatski ‘zbigecan’ i pitak pop album koji će prvenstveno zadovoljiti krug postojećih poštovatelja ove talijanske pjevačice. Album je ujednačen, relativno bez većih padova, ali i bez nekog sjajnog trenutka koji bi pridonio da Laurina baza fanova bude još veća. “Inedito” je manjinskim dijelom i hrvatski proizvod, autorstvo i produkciju na nekim pjesmama potpisuje rođeni Zagrepčanin Daniel Vuletić.Album počinje agresivnim bubnjevima i klavijaturama koje se podižu u pop-rock tutnjavu i daju njen prvi singl “Benvenuto” koji je obavio dobar posao na top-listama u Italiji i Švicarskoj. Uvod u pjesmu nekome možda zvuči poznato – sličan postupak karakterističan je za pjesmu Fride Lyngstad iz 1982. “I Know There’s Something Going On”. Pausini je objasnila da je to njena posveta mladom penzioneru Philu Collinsu, koji je prije tridesetak godina svirao bubnjeve na spomenutoj pjesmi i producirao istu. Sljedeći singl je “Non ho mai smesso“.

Omot izdanja “Inedito” najslabiji je dio ovog proizvoda, dominiraju crna, crvena i bijela boja koja je, za razliku u slučaju upokojenih The White Stripesa, mnogo kričavije iskorištena, tako da iz nekog razloga Laurine slike djeluju umjetno, retuširano i isforsirano (Laura Pausini inače je lijepa žena kojoj takvi trikovi nisu potrebni).

“Bastava” bi mogla krenuti stopama “Benvenuto” i “Non ho mai smesso” te postati sljedeći singl, a uvod u “Le cose Che Non mi aspetto” zlog kritičara podsjeća na sličnu melodijsku liniju iz Gibonnijeve “Tempere” (duet Gibonnija i Laure? Nije nemoguće – oboje imaju sličnu ciljanu publiku i oboje su postali žestoki pop-kalkulanti, sad se čeka da Vuletić izlobira posao).

“Ognuno ha sua matita” također ima nekoliko nota koja će evocirati dojam ‘već se prije čulo’, a naslovna pjesma nudi priliku kako to izgleda kada Laura s gošćom Giannom Nannini želi zvučati kao Alanis. S glazbene strane najveća boljka albuma je ta što stvara osjećaj da je uloženo previše matematike, a premalo glazbene hrabrosti, previše je tu hinjene glasnoće koja bi trebala sugerirati ratoborno lajanje, a zapravo je više plačljivo mijaukanje. Mnogo bolje prolazno vrijeme Laura ostvaruje u pjesmama sporijeg tempa, kada mirnoću kombinira s ‘velikim’ refrenima (“Nel primo sguardo” i “Ti dico ciao” najbolji su brojevi na albumu).

Ukratko, “Inedito” (u prijevodu ‘neizdano’) je solidan pop-proizvod kojim je Pausini kupila vrijeme da smisli što će i kako će za tri godine. Dotad će obaviti lukrativnu turneju, izdati još nekoliko singlova i, nadam se, imati više hrabrosti da napravi konkretnije glazbene pomake u karijeri.