Nepodnošljiva lakoća emocije

Slušate li “Seasons Of My Soul” uz jutarnju kavu na kišni ponedjeljak (dodajte kockicu tamne čokolade za motivaciju), uz kasni poslijepodnevni čaj u srijedu, ili guštajući u čaši crvenog vina uz voljeno biće u petak navečer, postignuti efekt svodi se na isto: bujica emocija, čak i kod onih višeslojno okoštalih cinika.

Barem pokušajte, uvijek naviru različitim intenzitetom.Kao što svaka glazbena invazija iz Velike Britanije sa sobom, uz biografske činjenice, donosi i romaneskne verzije ranih početaka, i ovdje se susrećemo s dirljivom pričom. Ako ste pomislili da slijedi sažetak njenog natjecanja iz popularnog britanskog talent showa, ostat ćete razočarani, ili se, štoviše, obradovati.Naime, iza zvučnog scenskog imena Rumer (mnogima će bespućima sjećanja odzvanjati Rumer Godden, istaknuta engleska književnica prve polovice 20. stoljeća) krije se 32-godišnja Sarah Joyce.

Medijima kruže dvije prijelomne crtice iz njene biografije. Radi se dakle o bezbrižnim danima ranog djetinjstva u Pakistanu sve do traumatičnog preseljenja u Englesku, uzrokovanog razvodom njenih roditelja (spoznaje kako je njen biološki otac zapravo pakistanski kuhar, a ne britanski inženjer). Dok se drugi događaj odnosi na bolest i smrt njene majke 2003. godine, nakon čega Sarah doživljava slom, potaknut također dugogodišnjim krpanjem kraja s krajem na slabo plaćenim poslovima, odnosno raskidom suradnje s londonskim indie bendom La Honda. A onda je u studenom prošle godine ‘preko noći’ osvojila publiku i zadobila simpatije Eltona Johna (bez da je blagdansko raspoloženje imalo presudan učinak).

Za album prvijenac “Seasons Of My Soul” rangira uistinu visoko. Nepretenciozan, ali neodoljiv, mogli bismo reći. Solidno izgrađene nijanse lirskog rukopisa, očitovane u smislenoj naraciji i duboko proživljenim emocijama (obojane klasičnim autobiografskim tonovima, rekli bi mnogi), sofisticirano su isprepletene s melankoličnim soul-pop klavijaturama (iz famozne ‘radionice Bacharach’, u suradnji s producentom Steveom Brownom), diskretnom akustičnom gitarom, prigušenim jazz bubnjevima i saksofonom.

Glavni adut zaslužan za završni sjaj albuma zasigurno predstavlja kvaliteta Rumerinog vokala, gotovo u rangu šaputanja Karen Carpenter, iznenadne samouvjerenosti Carol King, ili tugaljivosti sjetne Sade.

“Am I Forgiven?” lepršavo otvara album, ulazeći u kategoriju melodično razigranijih skladbi. “Come To Me High” (zavodljivo melankoličnih tonova), “Slow” (prvi singl), te “On My Way Home” vokalno i tekstualno, donoseći dašak atmosfere daydreaminga, ubrajaju se među najkoherentnije skladbe s albuma.

“Take Me As I Am“, “Thankful” i “Healer” (istaknuta violina) čine niz balada, s povremenim reminiscencijama na Lauru Nyro, sadržajno pokrivajući tematiku bezuvjetne ljubavi, predanosti voljenoj osobi, ponovno zadobivenog povjerenja u ljudskost, mudrosti i duhovnog izlječenja.

Unatoč pojedinačnom karakteru, “Aretha” (kao soul-pop hit kotira visoko na ljestvicama), “Saving Grace” (folkična usna harmonika iskače u prvi plan), “Blackbird” i “Goodbye Girl” čine drugu tematsku liniju, na granici umjereno elegičnih tonova, bez pretjerano domišljatih stihova (o izgubljenosti, samoći, nepripadanju, razdvojenosti), no s izrazitim senzibilitetom za jednostavnost i lakoću izraza.

“Alfie” (istaknute dionice saksofona) i skladba “It Might Be You (Theme From Tootsie)“, obrada filmske teme iz proslavljene romantične komedije “Tootsie” (1982.) s Dustinom Hoffmanom u glavnoj ulozi, zatvaraju album u maniri soft jazza, s naglaskom na popične klavijature.