Sick Puppies
Tri-Polar / Polar Opposite
Datum izdanja: 01.03.2011.
Izdavač: Virgin / Dallas Records
Žanr: Alternative, Metal
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Mnogi bendovi kao uzore i razloge za svoju ljubav prema glazbi spominju raznorazne Stonese, Sabbathe, Zeppeline, Metallicu ili nekog sedmog glazbenog giganta.
Australski Sick Puppies
(poprilično glupo ime za bend) su, vidi vraga, pokrenuli bend jer su
obožavali – Silverchair! Nije baš najsvakidašnjija situacija, ali ajde –
sunarodnjaci su.
Osim toga, vokal i simpatična basistica odrasli su na Nirvani, Pearl Jamu i Green Dayu, a ako tome dodamo još nekih 10 godina vremenskog odmaka, dobit ćemo poprilično generički bend u nekakvom post-grunge alt-metal loncu. Tipični pjesmuljci pop aranžmana i dobre produkcije izazivaju onu popularnu – lijepo pakiranje praznog sadržaja. No, sve skupa nije drama niti isklišeizirani rock nekome može smetati.
“Tri-Polar” je službeno izašao još davne 2009., a na naše tržište sletio je u nekakvom pakiranju koje ga je nekako spojilo s akustičnim EP-em “Polar Opposite“, pa su tu i tri akustične verzije kao bonus. To su singlovi “Riptide” i “Maybe“. Prva odiše ritmičnošću i kiticom koja je neka popastična verzija Papa Roachove “Last Resort”, ali i zanimljivim riječima koje možda pričaju o osobnom iskustvu, a možda i napadaju WHO i današnje društvo koje sve probleme pokušava riješiti tableticom. Ova druga je laganija kombinacija Bon Jovijevskog pjevanja i pozadine kao “Take a Picture” Filtera.
Onda je tu grublja i frajerskija “You’re Going Down” koja je bila uvodna špica za jedan od brojnih ‘fajterskih’ evenata. Zajedno s njom najžešći trenutak albuma je “War” (iako loše izmiksana u sintetizirani sputavajući zvuk), koju ipak krasi mid-tempo i power baladni prizvuk.
U tom smislu, najseljačkije zvuče upravo kada pokušavaju biti žestoki macho (“Getting to a fight, just to make sex better” na “Should’ve Known Better“), a kad pjesmu smire u neki pop-rock, to je onda točno ono što američki prosjek može čuti na radiju bez da mu imalo zasmeta niti da mu zvuči loše.
Osim te ‘specifičnosti’ da im bas svira cura (malo je i zapjevala na “White Balloons“) i da ima zanimljiv zvuk, ovo je totalno običan (i nimalo bolestan) bend. Sviraju isklišeizirani rock-metal koji ima svojih trenutaka, i koji će svakoj iskrenoj duši zazvučati ‘okej’, ali bez ostavljanja nekog predubokog traga. Sličnu sudbinu i stil dijele Nickelback, Hoobastank (međusobno jaaaaako slični vokali), Staind i zadnja faza Papa Roacha. Dosta toga je jasno.
