Tuga kao remek-djelo

Antony and the Johnsons i dalje su nedokučiv misterij popularno-glazbenog svijeta. Antonyu Hegartyu majka priroda podarila je glasovno umijeće kojim, poput Scotta Walkera, vlastitim pastelnim tonovima nadograđuje neopisivo lijepu, introspektivnu glazbenu podlogu svojeg pratećeg sastava.

Prema službenom priopćenju, Hegarty je inspiraciju za novi album pronašao u liku i djelu Kazua Ohnoa, jednog od začetnika konceptualne plesne forme, uvriježenog naziva ‘Butoh’. U odnosu na radikalne osvrte kroz Butoh – kojima su Ohno i njegovi suvremenici rušili izvjesne društvene norme – iako bez konkretnije informacije ili uvida u Ohnov opus, “The Crying Light” možemo zamisliti kao njegov idealan auditivni odraz. Dovoljan je pogled na impresivnu naslovnicu albuma.

Album otvara tema “Her Eyes Are Underneath the Ground” – uvod u niz metaforičkih osvrta na život i smrt, uz želju da kraj bude što neprimjetniji; muzički, skupina ustraje na jednostavnosti takve želje. Iako već na samom početku ‘završni’, opskurni gudački tonovi zalaze u krajnost mraka, ovaj album u svojim nastavcima pokušava pomiriti smrtni ishod s optimizmom (“Epilepsy Is Dancing“) – iako ne znamo što nas čeka ‘s one strane’, simboličko ‘svjetlo na kraju tunela’ se neprestano nazire (“…Cut me in the quadrants, leave me in the corner – oh now it’s passing, oh now I’m dancing“).

“One Dove” je simbolički nastavak puta u nepoznato – umotan u jazz-atmosferu, ovaj glazbeni komad ostavlja pomalo bizaran ‘lounge’ efekt u trenutku kad gubimo svoj posljednji dah.

S “Kiss My Name“, skupina se lepršavim orkestracijama uspjeva odmaknuti od početnog melankoličnog ugođaja. Svojevrsnom vrhuncu albuma vode tri, glazbeno gledano, povezane teme koje funkcioniraju i izvan okvira ove albumske cjeline – očaravajuća, naslovna “The Crying Light” popraćena s “Another World” i “Daylight And The Sun” savršeno objedinjuju moment iščekivanja; u “The Crying Light” kroz ugodnu sjetu provlači se napet, gudački ton, koji teče uz glavnu melodiju, “Another World” je prigodna stanka pred konačni prasak – “Daylight In The Sun” (“You gave me this – your fire becomes a kiss“) – gdje klavir i činele daju poseban dramatični ugođaj.

Slijedi tema “Aeon” – orgazmična žudnja za besmrtnošću, koja zvukom donekle ponavlja prizor iz “The Crying Light”; na pomalo odsutan klavirski uvod nadovezuje se prijeteća električna gitara, koja vrši svoj simbolički okršaj s Hegartyevim vokalima, dok u pozadini nanovo vreba nemilosrdan, statičan zvuk violina. Iznenadni suton u “Dust And Water” poput meditativnog je napjeva, iz dubine duše – sugerira jedan očaravajući beskraj mira i spokoja no istovremeno ‘provocira’ kao isječak, vabeći slušatelja da se nastavi uplitati u njegov monotoni vrtlog. “Everglade” očekivano zaokružuje ovo remek-djelo od albuma u maniri ‘happyenda’ s neznanim ishodom.

Hegartyeva opčinjenost Ohnovim likom i djelom, u kojoj je nesebično podijelio vlastite emocije, rezultirala je maštovitim adaptacijama plesnih točaka, koje ne poznajemo ali upijamo, ‘gledajući’ vlastitim ušima u jednoj novoj superiornoj izvedbi.

“The Crying Light” nema aranžmanskih pretjerivanja koja bi dodatno naglašavala te emocije – ovo su impresivne skice koje vrlo precizno pogađaju u tuđe žice i koje su svojim očaravajućim stjecajem okolnosti ispale idealni portreti.

Da, ovo je poprilično sjetan album, ali ne u maniri famozne kolekcije ‘I Hate Myself and I Want To Die” ili neke slične varijante sa suicidalnim primislima. Ovo je tuga koja potiče radost, tama nakon koje svjetlo prodire u svoj svojoj snazi – sugerirani ‘plač’ koji postaje najljepša pjesma.