Kao neki pokvareni Pokemon

Za svoj novi album britanska eksperimentalka Micachu pozvala je u pomoć The London Sinfonietta i sve snimila uživo u jednom danu pred publikom. Rezultat je ipak vrlo iritantan.

Eksperimentalnost često zna izlučiti odlične albume na kojima se ispromovira nešto novo i interesantno, a ovdje je slučaj da smo dobili niz pjesama u kojem je razbijanje ritma čudnim orkestracijskim improvizacijama glavna nit vodilja što samo izdanje čini neprohodnim i vrlo teškim za slušanje, iako poneki momenti zaslužuju pažnju.

Kao što ponedjeljkom možemo gledati u američkoj glazbenoj teen sapunici Glee, tako i Michacu s prijateljima radi različite mash-upove svega i svačega koji ni sami po sebi nemaju nekog smisla, a kamoli spojeni u jednu cjelinu, zbog čega ponajviše pate same pjesme koje su mogle biti mnogo bolje da se manje kemijalo s njima.

Zvučno gledajući, pojedini dijelovi vrlo su dojmljivi, posebno primjerice “Everything“, ali je skladba uništena iritantnim žičanim riffom koji probija bubnjiće. Čest je slučaj da pjesme počinju nekim cviljenjem, pa prst samo klizi prema tipki ‘skip’, a i ukupno izdanje zaslužuje istu tipku, ako se mene pita.

Michacu je autorica u usponu, London Sinfonietta jedan je od najboljih svjetskih orkestara, ali njihova kombinacija na albumu “Chopped and Screwed” donijela je niz klaustrofobičnih i neurotičnih, isforsirano eksperimentalnih pjesama zbog čega album teško može dobiti prolaznu ocjenu.

Osakaćivanje pjesama i bježanje od bilo kakvih tradicionalnih pop postulata ne mora nužno donositi teško slušljive albume, već se kombinacijama neuobičajenih tonova može složiti zanimljiv i osebujan album, ali ovom zgodom sve je drugo izbačeno u prvi plan, a ono osnovno, pjesma, zabačena je negdje na kraj.

Za kraj mogu samo još jednom ponoviti da je ovo jedan vrlo neuspješan eksperiment i nadam se da se neće nešto slično ponoviti inače vrlo zanimljivoj Micachu.