Tragedija ‘prepisana’ u muziku

S ovim sam se kanadskim bendom prvi puta ozbiljnije ‘susreo’ prije pet godina, kada su objavili treći studijski album “Buried In Oblivion”, s kojim su me ugodno iznenadili.

Bila je to uistinu jedna vrsta progresije u metalu, budući da su na izuzetno dobar način uspjeli u jednu kvalitetnu i posebno slušljivu cjelinu povezati brojne, teško spojive, različite subžanrovske elemente. Analiziravši nakon njega pomnije i prve albume takav razvoj situacije nije me iznenadio.

Usto, osim što se radilo o kvalitetnom albumu, tada je to generalno bilo i zanimljivo, no počele su brojne promjene u postavi, tako da je na petom albumu, ovom ovdje, od originalnih članova ostao jedino gitarist i glavni skladatelj Tim Roth, a novi su gitarist Justin Bender i bubnjar Steve Bolognese.

S time da je ujedno i jedini ‘preživjeli’ član s gore spomenutog albuma, koji je bio treći, obzirom da su najprije otišli pjevač Chris Krall, a nakon njega i gitarist Rob Doherty.

Iako je Tim alfa i omega, evidentno je kako je takav razvoj situacije ostavio traga, pa se Into Eternity na zadnja dva albuma nekako sve više gubi u prekobrojnim i sve zagušljivijim kombinatorikama i svaštarenjima.

Nekako sada sve to zvuči, što se često može čuti, kao nabacano na jednu gomilu, koju je zbog prevelike količine materijala očito teško bilo složiti u jednu odmjereniju cjelinu. Znate onu o ‘malom japanskom kanistru u kojeg stane deset litara nafte’.

Otprilike tako to izgleda ovdje, pa dobar dio pjesama djeluju predvidljivo i skoro pa jednako, što je šteta, jer ovaj je bend doista puno obećavao. No, da se krivo ne shvati, nije ovo album ‘za baciti’ i album na kojem se nema što čuti.

Eksperimentalnosti i ekstremnosti mu ni u kom slučaju ne nedostaje, žara, brzine i žestine također, ali i osjećaja, emocije i straha. Naravno, stilske se izmjene događaju kao na tvorničkoj traci, a prate ih dosta puta nekontrolirane ritmičke.

Tako se mogu čuti izuzetno spori dijelovi s pianima ili akustikama, sve do maksimalno suprotstavljenih brzih blastbeatinga i užasno moćnog growlanja, koji kao da nije u koheziji s idejnim konceptom i zna doći nekako iznenada.

A u svezi sa spomenutim growlanjem, recimo da je raspon vokala Stu Blocka doista impozantan, ‘multioktavan’ pa mu tako nikakve probleme ne predstavlja niti režanje, vrištanje, skvičanje, ili pak normalno, clean pjevanje.

Naravno, radi to uz veliku pomoć ostalih članova, jer je Into Eternity poznat i po tome što svi pjevaju, pa su raznovrsne i raznobojne vokalne dionice druga najjača stvar na ovom albumu.

Prva je, po meni, njegova vrlo mračna strana, kao nikada do sada u slučaju ovog benda, a ona ne treba čuditi, jer je u direktnoj svezi s pričom, koja je konceptualne naravi. Naime, kako mu se može naslutiti i iz naslova, ovdje je opisana tragična, Timova priča, kojemu su u roku od tri mjeseca od karcinoma preminula dva najbolja prijatelja, a u konačnici i otac.

Njima je posvećen album, a posebno tri naslovne kompozicije, koje smatram najjačim i najboljim od svih dvanaest ponuđenih. Tako je prva od njih, ujedno i prvi dio, jedna vrlo tužna, duboko emocionalna balada, s progresivnim rock klavijaturama i depresivnim pianom i gudalima, koja doslovce dočaravaju svu bol kroz koju je autor prolazio, a sigurno mu je još uvijek teško.

Drugi dio je također balada, s naglaskom na progresivni rock s utjecajem klasike, teatralnijim pjevanjem, te vrlo tužnim basom.

Finalni dio, koji zaključuje album, instrumentalni je, opet maksimalno melankoličan, s orkestralnim početkom, dubokim basom, uz dominaciju laganog, ali oštrijeg gitarističkog sola, te ‘piska’ aparata za mjerenje otkucaja srca, koji do kraja dovodi priču jednoličnim tonom, jasno aludirajući na smrt.

Izuzevši ove, druge su pjesme relativno slične, ono što ih odlikuje je tehnička preciznost, a niti produkcija nije preglasna prenapadna i prenaporna, tako da se ipak daju slušati. A kako se i ne bi našlo za svakog ponešto, ako kažemo da se su ispremiješali death, thrash, progresive, heavy, power, black i core metal. Ima tu tako, uz spomenuti raspon vokala i još neke elemente opisane ranije, puno catchy i groovy ritmika, brutalnih bubnjanja (koji znaju čak i biti prenapadni i preglasni), pa melodičnih heavy, ali i ultra snažnih death solaža ili brzih thrash/death riffova. Skoro za svakog ponešto.

Jedino što sve to nije nekako najsretnije posloženo, kako je već ranije navedeno, ali oni koji vole ovaj bend, sigurno će naći razloga da vjeruju kako je i ovaj album njihov kreativni vrhunac. I ne treba im zamjeriti na tome. Ja ipak ostajem kod uvjerenja da se nešto takvo dogodilo na “Buried In Oblivion”.