Tasmanijsko tech-death čudo

Australska ‘brutalnija’ metal scena ne slovi za posebno jaku i svakako ne može parirati europskoj ili američkoj, no iznjedrila je nekoliko itekako zanimljivih i zapaženih bendova, kakvi su, primjerice, blackeri Astriaal ili dobro poznat grindcore bend Fuck…I’m Dead. Međutim, nakon preslušavanja novog albuma Psycroptica, nameće mi se zaključak kako je upravo u njima dobila svoje najjače predstavnike.

Precizno, Psycroptic dolaze iz Hobarta, Tasmanija, a uspjeh koji su polučili s tri prethodna albuma, donio im je priliku za australsku turneju s Hate Eternal i Behemoth, ali i za europske koncerte s veličinama poput Nile i Deicide. Štoviše, postignuti uspjeh bio je dovoljan za prelazak na Nuclear Blast.

Upravo objavljeno ‘dijete’ tog spoja, “(Ob)Servant“, najveće je ovogodišnje iznenađenje NB-a. Pa što ovaj bend čini toliko posebnim?

Prva pjesma, “(Ob)Servant”, po kojoj ime nosi čitav album, daje i više nego dobar odgovor na to pitanje. Već prvom njezinom sekundom počinje ‘neljudsko’ bubnjanje Davea Haleya, koji je, usudila bih se reći, jedan od najdarovitijih bubnjara koje sam ikada čula.

Bubnjevi, koji na ovoj pjesmi doslovno zvuče kao rafalna paljba, ključan su element Psycropticova zvuka, s takvom virtuoznošću kojom odvlače pozornost od ostalih sastavnica odličnog sounda ovog benda. A jedna od njih svakako je i odličan vokal, koji nimalo ne zaostaje za onim Matthewa Chalka, koji je pjevao na prva dva albuma.

On se odmah priključuje tehnički savršenom bubnjanju. Jednostavno, pjesma koja je čisto tehniciranje od samog početka; jedna od najboljih pjesama na jednom od najboljih ovogodišnjih albuma.

Sljedeća, “A Calculated Effort“, je, prema riječima samih članova benda, netipična za njihov rad. Nešto težeg zvuka i veće duljine trajanja, ona ima vrlo dobar omjer izmjene bržeg i sporijeg zvuka, a poseban su ‘highlight’, naravno, ponovno bubnjevi. Osim toga, završava tihim gitarističkim outrom, što je dosad bilo pomalo neobično za Psycroptic, no na ovom se albumu upravo takvi, tihi, dijelovi savršeno suprotstavljaju otprije poznatoj brutalnosti.

Jednostavno je zapanjujuć način na koji ovaj bend duge tech-death pjesme, od kojih neke traju i više od šest minuta, čini zanimljivima, a ne ‘smrtonosnima’ za uši ili živce.

Tako posljednja pjesma “Initiate” traje točno osam minuta. Lagani, progresivni uvod odličan je preludij još jednoj od pjesama u kojima se čuje upravo matematička preciznost bubnjara, ali isto tako i pažljivo proračunati riffovi.

Zanimljivost u novim Psycropticovim pjesmama predstavlja činjenica kako na albumu nema niti jedne čiji je početak nezanimljiv u tolikom rasponu da se slušatelj odmah prebacuje na sljedeću pjesmu. Što se znalo ‘zalomiti’ na prijašnjim radovima.

Početak svake pjesme zapravo je poput nje same u minijaturi, kao sažetak koji pokazuje svu njenu raskoš, a možda najbolji primjer za to je briljantan uvodni riff na “Slaves of Nil“, koji se kao svojevrstan ‘lajtmotiv’ provlači cijelom pjesmom.

“(Ob)Servant” je, kada se sve navedeno zbroji i oduzme, najkraće opisati kao ovogodišnje tech-death čudo, što, uostalom, vrijedi i za sami bend. Teško je reći kome bi se ovaj album mogao svidjeti, no dovoljno govori usporedba na koju sam negdje naišla, a prema kojoj se glazba ovog benda možda najbolje može opisati kao ‘Meshuggah u tech-death izdanju’.

To definitivno nije titula koju je lako opravdati, no Psycroptic je ovim izdanjem uspio, stvorivši album kojemu ne nedostaje mnogo da bi bio remek-djelo, što bi, ukoliko se nastave razvijati u istom smjeru, bez sumnje mogao biti njihov sljedeći album.