Od katakombi Nephern-Ka do vrata Sethua

Nile je na sceni skoro dvadeset godina, točnije od 1993., a 1998. objavio je prvi album “Amongst The Catacombs of Nephren-Ka”, kojim je uvelike skrenuo pozornost na sebe.

Ovo im je sedmi studijski album, a od prethodnog, “Those Whom The Gods
Detest”, protekle su tri godine. Osim zbog kvalitetne tehničke izvedbe
unutar brutalnog death izričaja, Nile se od kolega izdvaja i po interesu
za egipatsku mitologiju koju stalno obrađuju, te posebno po
ambijentalnim melodijama i specifičnoj atmosferi koju vješto
ukomponiraju u svoju opako žestoku glazbu. To Nile čini drukčijim death
metal bendom.

Kako se u dosadašnjoj karijeri mnogo toga polagalo na pravilan omjer brutalnosti i tehnike, to imamo prigodu čuti i na ovom albumu, koji traje nešto manje od pedeset minuta. Nile se i dalje drži svog utabanog glazbenog puta, tako da i na ovom albumu u prvi plan upada brzina, kako ona gitarska (uvjerljiva dominacija riffanja nad solažama), tako i bubnjarska, pa višeglasno, životinjski bijesno guturalno pjevanje s clean implementacijama, bliskoistočne folk-melodije, poneki atmosferski interludij, te progresivne sekcije.Ono po čemu se ovaj album razlikuje od ostalih, uz izuzetak prvog, jest činjenica da nema nijedne pjesme u trajanju od deset i(li) više minuta, tek su za kraj albuma ostavili relativno spor, sedmominutni, progresivni-death ep “The Chaining Of The Inquitous” s jakim ambijentom na početku i kraju, te mnogo sporih i srednjih ritmova, kroz koje vode snažne gitare. Također, pretjeranog pada tempa skoro da i nema, jedino u pojedinim pjesmama, i tek u nekim kratkotrajnim fragmentima, tako da se uglavnom uspješno održava brzinski kontinuitet.

Album otvara brza, žestoka, ubitačna pjesma prepuna furioznog tempa, “Enduring The Eternal Molestation Of Flame“, a takve su i “The Fiends Who Come To Steal The Magick Of Deceased“, te “The Inevitable Degradation Of Flesh“. “When My Wrath Is Done” započinje ambijentalnim folk melodijama, ima i malo orkestralnih dodira, u najvećem je dijelu razaračina samo takva, a kako zvuči iskonski Egipat u glazbenom (death metal) smislu, predstavili su instrumentali “Slaves Of Xul” i “Etno-Musicological Cannibalisms“.

Album je ovo koji se ubraja u zlatnu sredinu njihovih izdanja. Slušljiv je, nema nijedne pjesme-gnjavaže koja bi počela ultrabrzim tempom, pa se nakon dvije minute pretvorila u sporost do bola, na što bi se nadovezale lomljive i ‘bolesne’ solaže koje ‘tapkaju’ u mjestu i naprosto tjeraju da promijeniš pjesmu ili album. Monotonije u smislu jednostavnosti i(li) jednoličnosti ovdje nema, i to je jedna od dobrih stvari.

Bilo kako bilo, ako ćemo po onome ‘o ukusima se ne raspravlja’, iako ne nužno, jer netko ipak mora, istaknimo da oni koji su ih do sada pratili sigurno će to i nastaviti s ovim albumom. Jer, ‘žesta’ je i dalje u prvom planu. A mnogima je to ipak najvažnije.