Feniks se opet uzdignuo iz pepela

    797

    Gotthard

    Firebirth

    Datum izdanja: 01.06.2012.

    Izdavač: Nuclear Blast / Trolik

    Žanr: Hard Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Starlight
    2. Give Me Real
    3. Remember It’s Me
    4. Fight
    5. Yippie Aye Yay
    6. Tell Me
    7. Shine
    8. The Story’s Over
    9. Right On
    10. S.O.S.
    11. Take It All back
    12. I Can
    13. Where Are You

    Vjerojatno najvažniji album u karijeri švicarskih hard rockera Gotthard njihovo je deseto izdanje ”Firebirth”, a razlog je i više nego jasan.

    Prvi je to album s novim pjevačem Nicom Maederom, koji je zamijenio tragično preminulog dugogodišnjeg frontmena Stevea Leeja.

    I u tom je segmentu Gotthard i više nego položio ispit, s obzirom da je pronašao osobu čiji glas poprilično sliči Steveovom. Osim što se podudaraju u boji, i u načinu pjevanja su bliski, pa tako i Nic ima visok postotak proživljavanja intonacija i pjeva iznimno emocionalno.A emocionalan je i cijeli album, što i ne čudi s obzirom na okolnosti u kojima je nastajao. No je li baš u potpunosti uspio uzdići bend iz pepela, što jest uspjelo mitskoj ptici Feniks, a na što sugerira i cover? Dijelom da, dijelom i ne. Naime, album je tipičan gotthardovski, s mnogo emocija, djeluje iskreno, čvrst je, s hard rock korijenima, zaraznim pop-rock melodijama, čvrstim gitarama s masivnim riffovima i ozbiljnim, heavyu naklonjenim solažama, kompaktnim ritam sekcijama, blagim klavijaturama koje (p)održavaju atmosferu i dosta, u najmanju ruku, sivim ugođajem.

    Koncepcijski, album sadrži iskrenim emocijama nabijene balade, čvršće rock i hard rock numere, te sladunjavije pop-rock pjesmice, kristalno je isproduciran, baš kako je to bilo i u prošlosti. No negdje oko sredine kao da upada u klopku jednoličnosti, dosade, razvodnjenosti, koju pokušava izvući premliječnim, groznim amerikaniziranim soundom pop melodija s uporištem u Bon Joviju, što na momente zvuči očajno monotono i neozbiljno, pa je sreća da je gitarski rad izgrađen od čvrstih materijala i, koliko-toliko ipak uspije album izvući i u tom dijelu.

    Muziku podržava

    Poluozbiljna rock pjesma je srednjeritmična “Starlight“, čvršći, srednjem ritmu naklonjeniji rock i hard naslovi u kojima gitare ispucavaju svu svoju moć su “Fight” (značajan utjecaja basa), “The Story’s Over” i najsirovija među njima “I Can“. Balade s najviše sjete, čak i bola su “Remember It’s Me” i “Where Are You” (posvećena Steveu), a bez loše, blago rečeno, poskočice “Yippie Aye Yay” s utjecajima očaja od Bon Jovijevih eksperimenata s countryem, jeftinih pop-rokića “Sine” i “Right On” album bi mnogo bolje zvučao i ne bi bio uskraćen ama baš ni za što. Osim možda za desetak minuta trajanja. Što nije i ne bi bila tragedija, jer ih sve skupa ima 50.

    Teško je reći je li na ovaj album Steve Lee ponosan, no velika je vjerojatnost da je, u najmanju ruku, zadovoljan. Možda bi i s njim zvučao ovako, možda bolje, možda lošije, ali to, nažalost, nikada nećemo saznati. No publika i fanovi zasigurno bi trebali biti zadovoljni, jer ovo je ipak u svom najvećem dijelu Gotthard na kakvog su naučili i nema sumnje da se bend, koji je prodao preko tri milijuna albuma i koji je u svojoj zemlji svetinja, uzdigao iznad svoje nesreće, najveće tragedije koja ga je zadesila i da uz “Firebirth” ima potencijal da nastavi putem uspjeha.

    Muziku podržava