U lovu na srebrni mjesec

Novi bubnjar, novi izdavač i, što je najvažnije, noviteti u soundu, glavne su karakteristike šestog izdanja Grand Magusa, benda koji uživa gotovo nepodijeljenu potporu metal kritike i publike.

Bubnjar je Ludwig Witt (Spiritual Beggars, Firebird), izdavač je Nuclear
Blast, a razlika između ovog i prijašnjih izdanja ima nekoliko, a
najvažnija je da bend nastavlja postepeno odmicati od teže
doomy-melankolije prema hard rocku ’70-ih. i heavy metalu ’80-ih.

Čak bismo rekli da više naginje hard rocku, kojemu su sklonije ritam sekcije, obilje zaraznih melodija u laganijim, probavljivijim ritmovima, dok se metalni štih osjeća u energičnom pristupu, nosećim, naepiziranim refrenima i nadasve britkim, nabijenim solo dionicama. Doom nije u potpunosti izbačen, naravno, no rekli bismo da je uravnotežen njegov utjecaj u riffovima, u kojima se osjeća više slobode, a i sama atmosfera, iako klasično sjevernjačka, djeluje nešto opuštenije nego ranije. Dakle, i nije neko drastično i dramatično odstupanje od dosadašnje forme, no činjenica je da bend ide u zacrtanom pravcu, te da i na ovom albumu dokazuje punu zrelost, koja ga krasi praktički od samih početaka.Pravilo da sve što je jednostavno izgleda i zvuči najbolje i ovdje je dokazano, pa je tako ovaj trio izvukao najviše moguće iz tradicionalističkog načina pisanja i sviranja pjesama. JB-ovi vokali su moćni, hrapavi, prgavi, gitarski riffovi pravi kolovođe, a Ludwigovi bubnjevi i Foxov bas čuju se u pravilnim ritmovima, poput preciznih otkucaja srca. Pjesme uglavnom ‘drže’ srednji ritam i kontrolirano ubrzani ritam, a neoborivu činjenicu da si neke previše međusobno sliče izvlači to što djeluju poprilično svježe i vrlo ugodno za slušanje.

Poput “Starlight Slaughter“, čiji univerzalni riffovi pomalo podsjećaju na AC/DC, u njima se čuje i utjecaj ranog Black Sabbatha, a akustični kraj daje joj punu dozu atmosferičnosti. “Valhalla Rising” još je jedna lijepa pjesma za slušanje, s malo modernijeg groovea u gitarama i puno melodija, lijepo su posloženi riffovi u “Storm King” još jednoj melodičnoj stvari, totalni instrumentalni sklad osjeća se u “Silver Moon“, a “Iron Hand” fini je i brzi heavy ‘slatkiš’.

Pjesma koja se posebno razlikuje je “Son Of The Last Breath“, sigurno jedna od najambicioznijih koje je Grand Magus ikada napisao. Radi se o sedam minuta dugom naslovu koji obiluje skandinavskim folk melodijama u prvoj i zadnjoj trećini, s puno mekanijih, emotivnih akustika, melankoličnih gudačkih dijelova, mračnijom atmosferom i središnjim, žešćim i tvrđim heavy doom dijelom, te s dosta vokalnih modulacija, od clean, pa do gotovo growl interpretacija, uz solo i zborske prateće vokale.

Ovim je albumom Grand Magus pokazao da je u svojoj glazbi pronašao mjesta za značajan napredak, ali, isto tako, da time nije previše skrenuo s (diskografskog) puta kojim se kreće puno desetljeće. Takav će ishod sigurno obradovati fanove benda, a kritičarima koji vjeruju da Grand Magus iz albuma u album tjera po svom, barem na neko vrijeme zatvoriti usta. Ili isušiti uložak u kemijskoj olovci.