Svi smo u Pokretu otpora… Potpuno svi!

Britanski mediji često, mogu reći i prečesto, isfuravaju u zvijezde određene bendove koji nemaju nikakve kvalitete osim što zvuče tipično ‘britanski’, pa drugi bendovi pate zbog toga.

To smo najbolje mogli vidjeti prošle godine na jednom našem ljetnom festivalu gdje su, pod utjecajem tih istih medija, domaći promotori stavili Art Brut u pet popodne, uopće ne prepoznavajući potencijal koji taj bend nosi u sebi. Pred nekoliko stotina ljudi vidjeli smo jedno od najboljih prošlogodišnjih gostovanja u nas, prepuno urnebesnog humora i zabave te, naravno, mnoštvo odlične glazbe bez koje nikako ne ide.

Od tada je prošlo skoro godinu dana, a sjećanja su još uvijek vrlo svježa, posebno što se glavni zabavljač vratio s novim izdanjem u novom bendu s kojim u svom stilu na duhovit način popravlja stare uspješne hitove pop-glazbe. Ne, ovo nije album obrada, ovo je album citiranja stihova u novim pjesmama, a otprije (iz Art Bruta) poznato je koliko Eddie Argos voli reference iz glazbe, ali i drugih vidova umjetnosti i običnog života.

Everybody Was In The French Resistance… Now! je tipično netipičan bend. U neku ruku zvuči kao tipičan britanski bend prepun humora, neuobičajenog pop-prizvuka, ali je opet podosta unikatan, baš zbog tih prevrtanja stihova iz starih pjesmama, melodijama, aranžmanima koji češće odgovaraju više vremenu od prije 50-ak godina… Jednostavno, nešto što se mora čuti.

Eddie k’o Eddie, ovdje je opet vrlo inspiriran, kao i na prva dva albuma Art Bruta (tople preporuke za “Bang Bang Rock & Roll” i “It’s a Bit Complicated“), kao da je zaboravio na nešto lošiji prošlogodišnji “Art Brut vs. Satan“. Osim u ova dva benda, angažiran je u još niz (zasad) manje poznatih bendova kojima svjetla budućnost tek treba pokazati put.

Za potrebe Everybody Was In The French Resistance… Now! iskoristio je multiinstrumentalisticu Dyan Valdés iz The Blood Arma i to je bio pravi pogodak jer je ona unijela ženskog šarma koji je možda nedostajao na posljednjem albumu Art Bruta.

I tako kao duo, posljednjih nekoliko godina u slobodno vrijeme slagali su pjesme koje su morali preraditi, pjesme za koje su smatrali da im osnovna poruka nije dobro izrečena. Naravno, broj takvih pjesama je bio velik, a oni su ga reducirali na njih 12, snimili ih na ljeto 2008. i čekali pravu priliku da ih izbace kao album “Fixin’ the Charts, Volume 1” što se nedavno i dogodilo. Ovaj ‘Volume 1’ je dobar znak da će biti još mnogo takvih izdanja jer nešto posebno kao što je ovaj album mora dobiti nastavak.

Kao što sam i ranije rekao, ovo je čisti pop, često zaglibljen u rani orkestralni pop aranžiran na moderan način s nizom trikova kojima pjesme dobivaju na dodatnoj melodioznosti, a samim time i radiofoničnosti (možete čitat i hitoidnosti), ali to ipak nije nešto što ćete moći čuti svaki dan na radiju ili televiziji jer nije toliko pitko kao neki originali pjesama, to je više glazba za ljude koji traže nešto više od običnog.

“Creeque Allies” je uvodna, a u originalu su je pjevali The Mamas and the Papas i zvala se “Creeque Alley”. Pjesma ima zaraznu klavirsku dionicu koja je naknadno obogaćena klasičnim pop-rock elementima (gitara, bubanj, dodatne klavijature…), a u njoj u principu objašnjavaju svoje postojanje, odnosno kako je došlo do toga da su svi u Pokretu otpora.

Već u drugoj skladbi “G.I.R.L.F.R.E.N (You Know I’ve Got A)” su se okomili na malu slatku buntovnicu Avril koja je u međuvremenu postala šminkerica prvog reda. Na brži način (kao što je i original “Girlfriend”) dočarali su ljubavni trokut, četverokut ili o čemu god priča Avril u svojoj pjesmi. Najbolji stihovi u pjesmi su ”In case you had any doubt, I thought we’d better spell it out” koji su me podsjetili na ”Am I Human or dancer… Sex on fire” s prošlogodišnjeg koncerta Art Bruta.

Sljedeća dolazi “(I’m So) Waldo P. Emerson Jones” benda Archies (“Waldo P. Emerson Jones”). U njoj su promijenili glavne osobine Waldoa i sada je on kul lik koji može valjati sve pred sobom. U njoj treba pohvaliti odlično ubačene trubače koji drže dinamiku i atmosferu nabrijanu od početka do kraja.

“Scarborough Fair” je tradicionalna pjesma u kojoj se pjevač obraćao svojoj ljubavi, dok su ‘otporaši’ složili pjesmu o tipičnoj modernoj ljubavi gdje se mnogo toga preispituje, prepunoj ljubomore i neistine, kao da prava ljubav više ne postoji.

Dok je Jacko pjevao ‘on nije moj sin’ u “Billie Jean”, Eddie i Dyan su odlučili da ipak jest. Disco-ritam je ostao, samo je malo promijenjen, nadodani su ponovno trubači, a tekstualno gledano, ova pjesma je možda i najinspiriranija dosad. Seks na jednu noć bez zaštite?! Ne daj Bože…

Bob Dylan je legenda, već se desetljećima drži u vrhu kantautora bez većih odsklizavanja, pa je tako i on morao doći na red s “Don’t Think Twice It’s Alright”. Aluzije su jasne, pa ne treba reći da je “Think Twice (It’s Not Alright)” obrnuta verzija pjesme gdje Dylan malo bolje razmisli prije nego prekine s djevojkom. Ova skladba je ujedno i najprodornija s nizom srednjovjekovnih instrumenata kojima se dodatno dočarava ‘premišljanje’, a vokali Dyan su perfektno ugođeni zbog čega pjesma i postaje toliko ljepljiva za uho.

Da sad ne nabrajam sve u nizu, do kraja se nalaze još “Hey! It’s Jimmy Mack” (“Jimmy Mack” Marthe Reeves and the Vendellas), “He’s A ‘Rebel‘” (“He’s A Rebel” The Crystals), “Coal Digger” (“Gold Digger” Kanyee Westa), “Superglue” (“Vaseline” Elastice) i himna Liverpoola “You’ll Never Walk Alone” u verziji “Walk Alone“. Namjerno sam preskočio Sinatrinu “My Way” jer “My Way (Is Not Always The Best Way)” pokazuje mnogo realniju sliku čovjeka koji često preispituje svoje postupke, savjetuje se s prijateljima, pa Everybody Was In The French Resistance… Now! na ironičan način priča o konferencijskim pozivima gdje se glasa o pojedinim odlukama običnog čovjeka.

Kroz ovih 35 minuta ‘popravljanja top-ljestvica’ život vam se neće činiti jednostavnijim, ali će svakako biti zabavniji. Kroz niz priča bend nas je proveo kroz nekoliko velikih hitova i ispričao nam njihovu drugačiju verziju što bi se moglo opisati kao ‘Što da sam ovo učinio ovako…’. Everybody Was In The French Resistance… Now! su učinili upravo to i uspjeli pogoditi 12 puta točno u sridu kao niti jedan alkar do sada.

Argos i Valdés su duo koji bi nas mogao oduševljavati još duži niz godina i duboko se nadam da će tako i biti jer su ovim albumom pokazali i dokazali da se mnogi stari hitovi mogu obraditi i na drugačiji način, a ne kako to rade pop-zvjezdice iz talent showova gdje točno u notu žele interpretirati predložak. Često je zabavnije napraviti nešto opušteno i spontano, pa je čovjek zadovoljniji nego da pod pritiskom uspjeha troši svoje živce u nedogled.

“Fixin’ the Charts, Volume 1” je intelektualan album čovjeka koji bi zasigurno bio vrhunski komičar ako mu dojadi glazba, a pronašao je i srodnu dušu s kojom je mogao ispovijedati svoje probleme koje ga muče iz popularne glazbe. Za kraj samo želim reći da se nadam da ćemo uskoro dobiti novu porciju ‘popravljanja top-ljestvica’ jer ovo zaslužuje i mora dobiti nastavak.