Barât je našao najbolje rješenje sa samim sobom

    1320

    Carl Barât And The Jackals

    Let It Reign

    Datum izdanja: 16.02.2015.

    Izdavač: Cooking Vinyl

    Žanr: Indie Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Glory Days
    2. Victory Gin
    3. Summer In The Trenches
    4. A Storm Is Coming
    5. Beginning To See
    6. March Of The Idle
    7. We Want More
    8. War Of The Roses
    9. The Gears
    10. Let It Rain

    Kad pogledamo unatrag, The Libertinesi su sa samo dva albuma ostavili neizbrisiv trag u britanskom indie rocku na početku novog milenija, a Carl kao ‘jedan od dvojice’ se još tada upisao u legendu kao ‘normalniji’ tip.

    Nakon raspada The Libertinesa, Carl se trudio i trudio, ali nije baš išlo, niti je Dirty Pretty Things bio nešto, niti je prošli solo album bio poseban… Jednostavno je sve bilo nekako prosječno, kao da to nije isti tip koji je u kompi s Dohertyem napisao pregršt indie rock klasika.Zadnjih godina bilo je nekoliko reuniona The Libertinesa, a i sve češće se govori o novom albumu, pa je očito to djelovalo vrlo inspirativno i na samog Carla koji je konačno ponovno pronašao svoju muzu. Prošlo je desetak godina, ali u ovom slučaju, bolje ikad, nego nikad jer je Barât ipak jedan vrlo dobar tip koji zna napraviti još bolju glazbu.Na solo prvijencu i albumima Dirty Pretty Thingsa kao da je želio pobjeći od nešto žešćeg zvuka k nekom baroknijem tipu skladanja uz vrlo melodične pjesme (najbolji primjeri “Bang Bang You’re Dead” ili “Je Regrette, Je Regrette”), pa je novi bend bio najbolje rješenje za dodatnu energiju. Tu su članovi The Bronxa Joby J Ford (ujedno i producent albuma), My Chemical Romancea Jarrod Alexander i basist pratećeg benda Childish Gambina Ray Suen… Nije se moglo promašiti.

    Album balansira od nekih laganijih pjesama kakve Doherty piše posljednjih godina, pa do pravih punk brijačina po uzoru na The Ramonese. Upravo jedna takva “The Gears” je nešto što Barât nije uspio pogoditi na tri post-libertineovska albuma, a vjerujem da su mnogi očekivali da će uspijevati i dalje biti toliko britak i žestok.

    Muziku podržava

    Potpuna suprotnost tome su pjesme poput naslovne gdje otkriva jednu sasvim drugačiju stranu sebe. Zlobnici bi mogli reći da je tako nešto svirao i na prošlim albumima, ali svakako te pjesme nisu imale toliku jačinu, poput pjesme kojom se zatvara novi album.

    Uvodna “Glory Days” podsjeća na The Clash i time je sigurno kupio nešto zreliju publiku, “Victory Gin” zvuči kao The Libertinesi s drugog albuma, a nimalo za time ne zaostaje niti “Summer In The Trenches” koja ipak ima pomalo i ska ritam, “Beginning To See” ima velike utjecaje u Ocean Colour Scene, dok je s “War Of The Roses” uspio napraviti jednu veliku skladbu nalik na one koje Doherty radi u Babyshamblesima i solo karijeri.

    Mnogi su već proglasili da je “Let It Reign” najbolje što je Barât napravio još od prvijenca The Libertinesa “Up The Bracket” i s time se u potpunosti slažem jer je u ovaj album uloženo mnogo truda i to se jasno osjeća kroz pjesme koju su moćne, lirički vrlo dobre, a uz sve to i vrlo prodorne, odnosno radiofonične, pa me ne bi začudilo da se Barât vrati na mjesto koje i zaslužuje, kao jednog od najjačih autora sada već srednje generacije.

    Trebalo mu je čak desetak godina i mnogo različitih sidekickova, ali The Jackals su najbolje rješenje kad nema ‘onog pravog’ benda oko sebe. Ako se novi album zarola kako se priča o njemu i ako Carl ostane barem u ovoj formi, tad taj album ne bi bio samo još jedan dugoočekivani album koji će vjerojatno podbaciti, već bi mogao postati klasik kao i dosadašnji albumi The Libertinesa.

    Bilo kako bilo, ako se taj trenutak i ne dogodi, “Let It Reign” je pravi album da se takve misli zaborave…

    0 Shares
    Muziku podržava