Stiglo još jedno novo jutro

Kako se može zaključiti po naslovu, ovdje se radi o nastavku istoimenog albuma, čiji je prvi dio objavljen prošle godine. Zanimljivo je, iako se nešto takvo može očekivati, da se ne radi o konceptualnim albumima, premda su tekstualno vezani jedan na drugoga. Naime, u oba se opisuje jedan dan u životu čovjeka, između dva svitanja.

S time da je lanjski baziran na ‘dnevnim’, a ovaj novi album više na ‘noćnim događanjima’ koja se zaključuju, kako mu se kaže i u završnom instrumentalu – “Sunrise Again“. Što se tiče muzičkog opisa, tu nema nekih bitnijih odmaka. I dalje je to mješavina progresivnog, classic i hard rocka s fusionom, jazzom i folkom, manje bluesom.

Bitna razlika ipak leži u činjenici da, za razliku od jedanaest pjesama na “Sleeping in Traffic: Part One“, ovdje ih je samo šest ‘pravih’, obzirom da je uz spomenutu, i otvarajuća “As the Sun Set“, također instrumental. To automatski znači da su pjesme na “Part Two” puno duže (prosjek preko deset minuta), a samim tim i zahtjevnije.

Tako se u njima puno više moralo poraditi (što se i napravilo) na unutarnjoj strukturi pa su one dosta maštovitije izgrađene, a rekao bih i nešto ‘veselije’ nego prethodnice. Što naravno, ne znači da i ovdje nema melankoličnijih dijelova, jer kakva bi to bila progresiva kada se nešto takvo u njoj ne bi našlo.

Mislim također da su klavijaturističke izvedbe dominantnije, vokali u prosjeku nešto snažniji, a puno je veći broj ‘međuigri’ u svim naslovima. Naravno, to je tek isječak iz svega što se ovdje može čuti, a za što treba biti potpuno koncentriran, jer postoji opasnost da se čovjek zagubi i da mu album ‘prođe’, a da uopće nije shvatio da se to desilo. Što je, realno, sličnost među albumima ovakve koncepcijske forme.

Pogotovo ako se ne usredotoči u potpunosti na 35-minutni naslovnu stvar “Sleeping in Traffic“, koja stalno mijenja ritmička izražavanja, od najsporijih mogućih, pa sve do brzih, prateći u stopu instrumentalno/vokalne varijacije.

Stilski je obuhvatila sve što smo iznijeli, a k tome još ima i dijelova koji kao da su komponirani po uzoru na polke, valcere te onih s elementima gypsy i bliskoistočne muzike. Vrlo kompleksna pjesma, koja bi komotno mogla biti jedina na albumu i on bi i tada imao svoj smisao.

Razigrani rock & hard vokali i gitare, ‘space’ sampleovi, kabaretski ritmovi, značajke su stvari “South of the Border“, a preporučam i “The Downward Spiral/Chimay“, koja kreće sporije, sa pokojim snažnijim vocal & drum ispadom, sadrži lijepo složene akustike, ali i pojačavanje ritma, uz agresivnije gitare (solaže) i bubnjeve. Kao i nekoliko upadljivijih dijelova teksta koji glase “…wake up…“.

I tako, skoro pa sam nabrojio sve pjesme, jer one preostale nisu ništa lošije od imenovanih. Što znači da je automatska preporuka i kompletan album, kojim su Beardfish dosta vješto izbjegli zamku da im se u potpunosti ponovi prethodnik. Jer iako stilski jako slični, ipak je novi različitiji u sitnicama. A tih sitnica ima poprilično.