Progresivni rock iz australskih vrtova

Mada smo to već u nekoliko navrata spomenuli, podsjetit ćemo se opet na nevjerojatno velik broj progresivnih rock bendova koji se pojavljuju u proteklih nekoliko godina na svjetskoj sceni. Taj je pravac definitivno, od svih rockerskih ‘sinova’, postao daleko najiscrpljivaniji, i kao da doživljava svoju drugu, treću ili koju li već po redu mladost. Barem sudimo li po broju novonastalih bendova koji održavaju tradiciju velikana iz sedamdesetih.

Jedan od njih je i Unitopia iz Australije, kojoj je “The Garden“, nakon “More Than A Dream” (2005.), drugi studijski album, i na kojem su, kako sami ističu, radili tri godine. Skoro pa trostruko manje od spomenutog prethodnika, koji je nastajao osam godina.

Tako ispada da Unitopia i nije baš neki novi bend, barem ne po starosti, budući da je nastao 1996. godine, no po diskografskim ostvarenjima, odnosno njihovom broju, sigurno jest.

A što oni sviraju, napomenuto je na početku, no to je, kao uostalom i kod većine prog bendova, tek onaj najosnovniji opis, obzirom da se svi, pa tako i Unitopia, trude da u njega unesu čim više primjesa i dodataka, kako ne bi baš ispalo čisto ‘prepisivanje’. U ovom se slučaju tako radi o značajnom obujmu orijentalno/ambijentalnog folk ugođaja, jazza, classic i symphonic rocka, a ponešto ima i metala.

Od starijih bendova nekako mi je “The Garden” ponajviše na tragu Yesa, i to, gle čuda, njegovog zadnjeg albuma “Magnification”, a od onih čiji nastanci datiraju desetak i koju(e) godinu(e) više unatrag, mogli bismo ga usporediti s djelima The Flower Kingsa, Transatlantica, The Tangenta ili Chroma Keya.

Od svojih glavnih individualnih karakteristika, svakako je pri samom vrhu sofisticiran, profinjen, transparentno posložen sound, bez previše ispada i ekscesa, odnosno neplaniranih ili još bolje reći, nekoordiniranih ispadanja iz kolosijeka. Sama muzika je u glavnini nekako sanjiva, duboko osjećajna, emocionalna, čak više nego melankolično/psihodelična, s vrlo moćnim orkestralnim aranžmanima, obiluje raznolikošću instrumentalnih izvedbi, te vrlo snažnim vokalima Marka Trueacka koji mene podsjećaju na Raya Wilsona (Stiltskin, ex-Genesis).

Posebnost ovog albuma je poprilično velik broj melodičnih dijelova, bilo da se radi o onima u dužem, ili u kraćem kontinuitetu trajanja. To nije nanijelo nikakvu štetu uobičajenim unutarstrukturalnim varijacijama, koje sadrži skoro svaka od četrnaest pjesma, a najviše, očekivano, dvije najduže, “The Garden” na prvom i “Journey’s Friend” na drugom disku. S obzirom da zajedno traju četrdesetak minuta, skoro pa pola albuma, uz obilje promjena ritmova, vokalno/instrumentalnih, stilskih izvedbi i koječega drugog, pripomenut ćemo tek neke najvažnije karakteristike.

Najjača im je poveznica ta što su obje nabijene jakom epskom atmosferom i podijeljene na pet, odnosno četiri segmenta ili ‘parteva’. Naslovna kompozicija započinje laganim ambijentom, onako otočko/plemenskim muzičkim ugođajem, pa uz ubrzavanje, u koje se kroz gitare raspoznaje utjecaj Jethro Tulla, stiže i žešći dio uz heavy riffove, da bi se uz mirniji solo praćen klavijaturama cijela stvar opet stišala.

Izmjenjuju se još tu jači bubnjevi, pa mirniji, nešto tužniji dio s akustikama i osjećajnijim pjevanjem, no njega prema kraju razbijaju lepršaviji, naglašeni jazz elementi, s posebnim akcentom na sax solo, da bi prema kraju stigao uz novu dozu egzotičnije atmosfere.

“Journey’s Friend” ima nešto veći utjecaj srednjeg ritma, neoprogresive (koja je u kompletu puno nazočnija na drugom disku), pa jako zanimljiv središnji miks kreštavijih vokala tipa Brian Johnson, čvrstih riffova i orkestralija, tako da je ta pjesma, iako i ona ima puno jazz elemenata, ipak od svih najbliža progressive metalu.

Jedna od zanimljivijih je desetominutna “Angeliqua“, pjesma koja započinje s bliskoistočnim ženskim folk pjevanjem (basisitica Shireen Khemlani), nastavlja se orijentalnim melosom, pa energičnijim, glasnijim, moćnijim, ali i melodičnim progressive rockom, u kojem su vokalima stalna pratnja ‘dreamy’ klavijature. U središnjem dijelu opet dominira orijental, uz klarinet i flautu, a završni se najprije kaotizira i zakomplicira, da bi se do kraja stiglo uz lagano pjevanje i vrlo lijepi solo.

Jedna od najžešćih, ujedno i najmelodičnijih u dužem kontinuitetu je “This Life“, dosta mračna pjesma, koja kroz dark atmosferu, naglašene simfonije i žešći solo daje naslutiti i utjecaj Evergreya. Klasična prog rock balada, s jazzy i funky ‘umecima’ je “Don’t Give Up Love“, uz jednako tako moćne sympho rock i neoprog metal dijelove.

Za kraj albuma, tu je “321“, pjesma s ‘grmljavinsko/industrijaliziranim’ početkom, koji prerasta u baladni ritam s osjećajnim pjevanjem, iza kojeg su stalne vokalne back pratnje. Ona se ‘šetkara’ i u pravcu srednjeg i dijelova s čvršćim soundom, kojeg zadržava sve do kraja, a ‘ukrašava’ ga novi solo na saxu, te završno lupanje čekićem o željezo.

Takav završetak kao da na simboličan način označava snagu i zajedništvo ovog albuma, čija je velika odlika zajedništvo i nedjeljivost, usprkos razlikama koje su u njemu objedinjene, i koje očito nijedna sila ne može zdrobiti na dijelove. Ma kako god ona bila snažna.