Sretan trideseti rođendan

Engleska je mnogima kolijevka jedne, a meni i dvije najbitnije sporedne stvari na svijetu. I dok se one prve, većina će ipak reći najvažnije, zbog nedavnih ‘give me five’ na Wembleyu, s nelagodom prisjećam, s potpuno dijametralno suprotnim osjećajima od onih prije dvije godine, druge, heavy metala ne samo da se rado prisjećam, nego ga dišem punim plućima skoro trideset godina bez prestanka.

Djed i baka, otac i majka, kum i kuma svih kasnijih inačica metala upravo se u toj otočnoj državi uobličio, stvorivši jedan od najdugovječnijih i najuspješnijih pravaca u kompletnoj muzičkoj povijesti. ‘New Wave of British Heavy Metal‘, o njemu je riječ, dao je konačan pečat svemu što su desetak i koju godinu više (g)radili mnogi britanski bendovi, od Black Sabbatha i Led Zeppelina, preko Thin Lizzya, ranih Judas Priest i još pokojeg benda, da sad ne zađemo preduboko i počnemo otvarati vječnu temu na pitanje tko je prvi pravi metal bend.

Svi su oni dali ogroman obol stvaranju ovog pravca, kojeg su, ipak, u potpunosti definirali Saxon, Diamond Head, Tygers Of Pan Tang, Praying Mantis i, dakako, najveći od svih najvećih – Iron Maiden, kao i neki manje poznati bendovi koji su bili u drugom planu, ali im se zasluge ne mogu negirati.

Završna godina sedamdesetih i prv(a)e osamdesetih postale su tako, zbog pojave New Wave of British Heavy Metala, koji je, uz ostalo, prikočio munjevito ‘nadiranje’ punka i sebe stavio na tron muzičkih događanja, jedne od najznačajnijih i najutjecajnijih uopće.

Brojni metal bendovi svih stilskih usmjerenja ‘crpe’ inspiraciju iz spomenutog razdoblja, još ih više redovito svira obrade svojih uzora, ali malo je onih kojima je to uspjelo diskografski ‘oploditi’. Jedan od tih ‘malo’ je Roxxcalibur, u kojem sviraju i pjevaju muzičari iz njemačkih bendova Viron i Abandoned, koji se pozabavio odavanjem počasti tridesetoj godišnjici utemeljenja pravog metala.

A pozabavio se na način da je, poput mnogih bendova odabrao svirati covere, ali zato poput rijetkih iz one druge, gore spomenute kategorije. Onih izvođača čiji utjecaj iz raznoraznih razloga nije bio na pravi način honoriran, što ne znači da nije bio značajan. Makar u minimalnim omjerima. Tako će ovdje i dobri poznavatelji prilika otprije tri desetljeća i koj(e)u naići na neka imena za koja ili nisu čuli ih se moraju duže prisjećati.

Onima pak koji nisu išli u dubinske analize, imena Jameson Raid, Bleak House, Witchfinder ili General Chateaux sumnjam da puno toga govore. A da u budućnosti ne bude tako, pobrinuli su se dečki iz Roxxcalibura koji su snimili odličan, poprilično autentičan album, koji zorno dočarava dio događanja u spomenutom razdoblju i oživljava uspomenu na, pa mogao bih slobodno reći, zaboravljene bendove.

Pravi je to, pravcati, živi heavy metal (ok, neki će reći ‘ima tu nešto i powera’ i biti u pravu) kakav se danas rijetko čuje, s obzirom da se bendovi koji se odluče ‘kopirati’ New Wave of British Heavy Metal trude uvesti više ili manje noviteta pa to najčešće ispadne nespretno i(li) nezgrapno.

Ovdje nije tako, svira se pravi, izvrsno isproduciran (Uwe Lulis (Rebellion, Sieges Even…)), zdrav, neokaljan heavy metal, s pregršt gitarističkih riffova i solaža, moćnih vokala (Alex Stahl, Viron) koji će mlađe metal fanove podsjetiti na Hansijeve iz Blind Guardiana (recimo, “Spirit Of The Chateaux“) i razuzdane snage i energije svojstvene ovom vječnom stilu.

Da sve bude što bliskije New Wave of British Heavy Metal pobrinuo se i Rodney Matthews, autor cover arta, koji je to isto radio za mnoge poviše imenovane bendove.

S obzirom da se radi o već odavno snimljenim i izvedenim pjesmama, teško je raditi neke, čak i suvisle individualne analize, ali možda, uz napomenu da bi se ipak trebale sve čuti, najbolji dojam ostavljaju urnebesne “Running For The Line“, “The Gates Of Gehenna” i “Axe Crazy” i nešto sporije “Seven Days Of Splendour” i “Rainbow Warrior“, ali i intro “Big Ben“, čiji zvuk jasno nagovještava gdje je cijela ova priča započela.

Ne treba niti reći da bi fanovi istinskog metala ovaj album trebali čuti, jer ovo je doista nešto osvježavajuće u moru današnjih neoriginalnosti. Jest da je i ovo kopiranje, ali neusporedivo lakše podnošljivo od mnogočega što nam se danas nudi.