Fantazije na talijanski način

    1266

    Flashback Of Anger

    Splinters of Life

    Datum izdanja: 09.04.2009.

    Izdavač: Limb Music / Trolik

    Žanr: Power Metal, Progressive Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. By The Gates Of My Dreams
    2. All I Have
    3. Time Can Answer
    4. Stars
    5. A Void Within Me
    6. Splinters Of Life
    7. Strange Illusion
    8. Outer World
    9. Back In The Nightmare
    10. Off With My Heart
    11. Flashback Of Anger

    Jedna od stvari koje, istina, informativno dobro dođu, naročito kad se radi o ‘novim’ bendovima, ali isto tako vrlo često znaju biti zbunjujuće, popratni su press releases koje kao pratnju albuma šalju izdavačke kuće. Uz neizostavne metaforičke izraze tipa ‘masterpiece’ u stilu one ‘svaki cigo svoga konja hvali’, stilska opredjeljenja jedna su od glavnih informacija.

    Možete ih se, a i ne morate striktno pridržavati ili, poput mene, ako dozvoljavate digresiju, uzimati ih s debelom rezervom, jer u najmanju ruku znaju biti površne, a često i prepovršne. Baš kao u slučaju debi albuma “Splinters of Life” talijanske skupine Flashback of Anger. ‘Etiketiran’ kao melodic progressive metal, i više je nego njegov minimalan, rekao bih tek orijentacijski opis.

    Prvo zato što je to materijal s izuzetno puno powera, koji je ‘debelo’ nadjačao progresivne elemente, drugo, tu je i veliki utjecaj heavya, a treće, strašno je jaka epsko/phantasy atmosfera. Naravno, melodičnost nije sporna, ali za primarno izraženu progresivnu karakteristiku nedostaje više strukturalnosti, ‘zamršenosti’, kompleksnijih aranžmana, instrumentalnog tehniciranja, međuigri i igrica, pa i dinamičnijih i češćih ritmičkih izmjena i ozbiljnijih prijelaza.

    Uz to, nedostaje i jedan vremenski kolosalniji, dug i maštovit, razigran, raslojen i psihodeličniji naslov, koji bi se izdignuo nad ostalih jedanaest, manje dva instrumentala. Toga ovdje nema, jer je većina pjesama ‘normalnog’ trajanja, s prosjekom nešto preko pet minuta. Istina, imaju tri koje su se protegnule iznad sedam, ali elementarno i statutarno se ne razlikuju puno od onih kraćeg trajanja.

    Muziku podržava

    Naravno, to što se ne slažem s ponuđenim opisom, ni u kom slučaju ne umanjuje dojam kako se radi o sasvim solidnom albumu te je svojevrstan poziv svakome tko pročita press release, a ne dopada mu se ono što piše u njemu, da Flashback of Angeru ipak da pravu priliku. Ja jesam i nije mi žao. Rekao bih da se uglavnom radi o klasičnom ‘talijaniziranom’ metal albumu, epic phantasy progressive poweru, koji bih opisao kao kombinaciju ranijih albuma Labyrintha, Secret Spherea i Rhapsodya, pa Angre, Kamelota i HammerFalla, a komparacija s Virgin Steele također mi se učinila prikladnom.

    Cijeli je album jedna sofisticirana, detaljno isplanirana, lijepo isproducirana cjelina, s balansiranim soundom, jasnim emocijama i otvorenom strašću u svim kompozicijama. Problematično je vokalno izražavanje klavijaturista/pjevača Alessia Goria, kod kojeg je nemoguće ne zamijetiti nevjerojatnu sličnost sa Joacimom Cansom. U ravnomjerno raspoređenim dionicama, zahvaljujući dobroj aranžiranosti i instrumentalnoj pokrivenosti, taj nedostatak ne dolazi toliko do izražaja, ali u dijelovima u kojima su vokali izraženi, odnosno izbačeni u prvi plan, jasno se čuje da im tonalitet nije odgovarajući i problem su kako niske, ali i visoke izvedbe.

    Naravno, ne želim reći da čovjek ne pjeva dobro, ali želim da su vokali nešto što bi se trebalo promijeniti, ili, u najmanju ruku pokušati prilagoditi ostalim elementima. U prvom redu snažnim i glasnim prog heavy gitarama, te izvrsnim klavijaturama, koje ‘odlutaju’ u neke nove, futurističkije dimenzije, ali se isto tako, uz piano vraćaju u simfonijske, ‘classic’ vode.

    Očekivano, najmelodičniji dijelovi su refreni u kojima je i pjevanje nekako prilagođenije i konkretnije, čak i snažnije, a pogotovo u segmentima gdje ima zborsku ispomoć koja dodatno naglašava Rhapsodyevski phantasy utjecaj. Orkestralno-epsko industrijalizirani intro “By The Gates Of My Dreams” očekivan je početak albuma, a on se prelama u otvarajuću “All I Have“, u kojoj se odmah osjeća Cansov ‘duh’ u vokalnim segmentima.

    U toj melodic-progressive-power metal pjesmi vrlo lijepo se izražavaju riffovi koji potpomognuti britkim solažama unose ozbiljan dašak heavy metala, dok utjecajne klavijature sva događanja drže pod kontrolom, ali se iskazuju i svojim solo-dijelom.

    Treći naslov “Time Can Answer” klavijaturistički naginje ka neoprogressivi, gitarističko/bubnjarski je čisti power metal, a raznovrsnost i povećanu dramatičnost donosi mu središnji, spori dio s laganim solom te classic pianom koji, nakon neočekivanog zastajkivanja, u drugi dio pjesme ulazi s baroknim ugođajem, da bi uz snažne gitare i klavijature do kraja sve ipak bilo skrenuto u pravcu moderne progressive.

    A Void Within Me” Rhapsodyevska je polubalada s vokalima jako nalik na Lioneove i puno akustika, piana, ‘razumnih’ klavijatura, ali i nekoliko žešćih i bržih, mid-dijelova u kojima su glavne gitare, pa i osjetno pojačano bubnjanje. U nekoliko puta spomenutu melodic progressive metal konstrukciju najviše se uklapa “Strange Illusion“, sofisticiranost i finoća odlike su pianom ispunjene emocionalne balade “Outer World” koja bi, da je duža od dvije minute, vjerojatno izgledala i zvučala kao HammerFallova “Always With Me”.

    Najprogresivniji dio albuma njegova je zadnja četvrtina, odnosno posljednje tri pjesme, među kojima je najimpresivnija i najraznovrsnija “Off With My Heart“. Lagani početak s ‘classic’ pianom, orkestralnim klavijaturama i umirujućim vokalima, iz baladnog se ‘pretače’ u brzi progresivni ritam s brojnim prijelazima, ritmičkim ‘šaranjima’, nekoliko međuigri, od kojih je najbolja ona u sredini pjesme s jakim jazzerskim predznakom, sjetom, tugom, patnjom, te superžestokim riffovsko/solirajućim dijelovima odrađenima u maniri Michael Romea. Uza sve te elemente, najbolji dio finalne pjesme, imena benda, superosjećajni je piano/gitaristički solo s klavijaturističkom pratnjom kakvu se moglo i više koristiti i u nekim drugim naslovima.

    Ipak, nema što, nakon stagnacije, čak bih rekao osjetnog kvalitativnog pada, u prvom redu Labyrintha, a i još nekih bendova, s Flashback of Anger su Talijani dobili još jedno, u najmanju ruku zanimljivo ime u progressive power metalu. Je li i više od toga, ipak treba pričekati drugi, često najbolniji, ali i još češće – prekretnički album. S kojim predznakom, to je jedino bitno.

    Muziku podržava