Flashback Of Anger
Splinters of Life
Datum izdanja: 09.04.2009.
Izdavač: Limb Music / Trolik
Žanr: Power Metal, Progressive Metal
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Jedna od stvari koje, istina, informativno dobro dođu, naročito kad se radi o ‘novim’ bendovima, ali isto tako vrlo često znaju biti zbunjujuće, popratni su press releases koje kao pratnju albuma šalju izdavačke kuće. Uz neizostavne metaforičke izraze tipa ‘masterpiece’ u stilu one ‘svaki cigo svoga konja hvali’, stilska opredjeljenja jedna su od glavnih informacija.
Možete ih se, a i ne morate striktno pridržavati ili, poput mene, ako dozvoljavate digresiju, uzimati ih s debelom rezervom, jer u najmanju ruku znaju biti površne, a često i prepovršne. Baš kao u slučaju debi albuma “Splinters of Life” talijanske skupine Flashback of Anger. ‘Etiketiran’ kao melodic progressive metal, i više je nego njegov minimalan, rekao bih tek orijentacijski opis.
Prvo zato što je to materijal s izuzetno puno powera, koji je ‘debelo’ nadjačao progresivne elemente, drugo, tu je i veliki utjecaj heavya, a treće, strašno je jaka epsko/phantasy atmosfera. Naravno, melodičnost nije sporna, ali za primarno izraženu progresivnu karakteristiku nedostaje više strukturalnosti, ‘zamršenosti’, kompleksnijih aranžmana, instrumentalnog tehniciranja, međuigri i igrica, pa i dinamičnijih i češćih ritmičkih izmjena i ozbiljnijih prijelaza.
Uz to, nedostaje i jedan vremenski kolosalniji, dug i maštovit, razigran, raslojen i psihodeličniji naslov, koji bi se izdignuo nad ostalih jedanaest, manje dva instrumentala. Toga ovdje nema, jer je većina pjesama ‘normalnog’ trajanja, s prosjekom nešto preko pet minuta. Istina, imaju tri koje su se protegnule iznad sedam, ali elementarno i statutarno se ne razlikuju puno od onih kraćeg trajanja.
Naravno, to što se ne slažem s ponuđenim opisom, ni u kom slučaju ne umanjuje dojam kako se radi o sasvim solidnom albumu te je svojevrstan poziv svakome tko pročita press release, a ne dopada mu se ono što piše u njemu, da Flashback of Angeru ipak da pravu priliku. Ja jesam i nije mi žao. Rekao bih da se uglavnom radi o klasičnom ‘talijaniziranom’ metal albumu, epic phantasy progressive poweru, koji bih opisao kao kombinaciju ranijih albuma Labyrintha, Secret Spherea i Rhapsodya, pa Angre, Kamelota i HammerFalla, a komparacija s Virgin Steele također mi se učinila prikladnom.
Cijeli je album jedna sofisticirana, detaljno isplanirana, lijepo isproducirana cjelina, s balansiranim soundom, jasnim emocijama i otvorenom strašću u svim kompozicijama. Problematično je vokalno izražavanje klavijaturista/pjevača Alessia Goria, kod kojeg je nemoguće ne zamijetiti nevjerojatnu sličnost sa Joacimom Cansom. U ravnomjerno raspoređenim dionicama, zahvaljujući dobroj aranžiranosti i instrumentalnoj pokrivenosti, taj nedostatak ne dolazi toliko do izražaja, ali u dijelovima u kojima su vokali izraženi, odnosno izbačeni u prvi plan, jasno se čuje da im tonalitet nije odgovarajući i problem su kako niske, ali i visoke izvedbe.
Naravno, ne želim reći da čovjek ne pjeva dobro, ali želim da su vokali nešto što bi se trebalo promijeniti, ili, u najmanju ruku pokušati prilagoditi ostalim elementima. U prvom redu snažnim i glasnim prog heavy gitarama, te izvrsnim klavijaturama, koje ‘odlutaju’ u neke nove, futurističkije dimenzije, ali se isto tako, uz piano vraćaju u simfonijske, ‘classic’ vode.
Očekivano, najmelodičniji dijelovi su refreni u kojima je i pjevanje nekako prilagođenije i konkretnije, čak i snažnije, a pogotovo u segmentima gdje ima zborsku ispomoć koja dodatno naglašava Rhapsodyevski phantasy utjecaj. Orkestralno-epsko industrijalizirani intro “By The Gates Of My Dreams” očekivan je početak albuma, a on se prelama u otvarajuću “All I Have“, u kojoj se odmah osjeća Cansov ‘duh’ u vokalnim segmentima.
U toj melodic-progressive-power metal pjesmi vrlo lijepo se izražavaju riffovi koji potpomognuti britkim solažama unose ozbiljan dašak heavy metala, dok utjecajne klavijature sva događanja drže pod kontrolom, ali se iskazuju i svojim solo-dijelom.
Treći naslov “Time Can Answer” klavijaturistički naginje ka neoprogressivi, gitarističko/bubnjarski je čisti power metal, a raznovrsnost i povećanu dramatičnost donosi mu središnji, spori dio s laganim solom te classic pianom koji, nakon neočekivanog zastajkivanja, u drugi dio pjesme ulazi s baroknim ugođajem, da bi uz snažne gitare i klavijature do kraja sve ipak bilo skrenuto u pravcu moderne progressive.
“A Void Within Me” Rhapsodyevska je polubalada s vokalima jako nalik na Lioneove i puno akustika, piana, ‘razumnih’ klavijatura, ali i nekoliko žešćih i bržih, mid-dijelova u kojima su glavne gitare, pa i osjetno pojačano bubnjanje. U nekoliko puta spomenutu melodic progressive metal konstrukciju najviše se uklapa “Strange Illusion“, sofisticiranost i finoća odlike su pianom ispunjene emocionalne balade “Outer World” koja bi, da je duža od dvije minute, vjerojatno izgledala i zvučala kao HammerFallova “Always With Me”.
Najprogresivniji dio albuma njegova je zadnja četvrtina, odnosno posljednje tri pjesme, među kojima je najimpresivnija i najraznovrsnija “Off With My Heart“. Lagani početak s ‘classic’ pianom, orkestralnim klavijaturama i umirujućim vokalima, iz baladnog se ‘pretače’ u brzi progresivni ritam s brojnim prijelazima, ritmičkim ‘šaranjima’, nekoliko međuigri, od kojih je najbolja ona u sredini pjesme s jakim jazzerskim predznakom, sjetom, tugom, patnjom, te superžestokim riffovsko/solirajućim dijelovima odrađenima u maniri Michael Romea. Uza sve te elemente, najbolji dio finalne pjesme, imena benda, superosjećajni je piano/gitaristički solo s klavijaturističkom pratnjom kakvu se moglo i više koristiti i u nekim drugim naslovima.
Ipak, nema što, nakon stagnacije, čak bih rekao osjetnog kvalitativnog pada, u prvom redu Labyrintha, a i još nekih bendova, s Flashback of Anger su Talijani dobili još jedno, u najmanju ruku zanimljivo ime u progressive power metalu. Je li i više od toga, ipak treba pričekati drugi, često najbolniji, ali i još češće – prekretnički album. S kojim predznakom, to je jedino bitno.